[1] Tri godine je vladao mir i nije bilo rata između Aramejaca i Izraela.
[2] No, treće godine Jošafat, kralj Jude, pođe kralju Izraela.
[3] I kralj Izraela se obrati svojim slugama govoreći: „Zar ne znate da Ramot u Gileadu pripada nama? A mi sjedimo i besposličarimo umjesto da ga otmemo aramejskom kralju?”
[4] Zatim se obrati Jošafatu: „Hoćeš li poći sa mnom u rat, nasrnuti na Ramot u Gileadu?” A Jošafat odgovori kralju Izraela: „Bit ću poput tebe, moj narod će biti kao tvoj narod, moji konji ravni tvojima!”
[5] I Jošafat zamoli kralja Izraela: „Ispitaj danas i Gospodnju riječ!”
[6] Tad kralj Izraela pozove proroke, njih četiristo, pa ih upita: „Da li da pođem u Ramot u Gileadu, u rat, ili da odustanem od svoje namjere?” A oni odgovore: „Pođi, i Gospod će ga predati u kraljeve ruke!”
[7] A Jošafat upita: „Nema li ovdje kakav Gospodnji vjerovjesnik kojeg bismo mogli upitati?”
[8] A kralj Izraela odgovori Jošafatu: „Ima jedan čovjek preko kojeg možemo ispitati Gospoda; no, ja ga prezirem, jer mi on ne predskazuje nikakvo dobro, već samo zlo. To je Mihej, sin Jimlin!” A Jošafat odvrati: „Neka kralj ne govori tako!”
[9] Tad kralj Izraela pozove dvoranina i zapovijedi mu: „Brzo dovedi Miheja, sina Jimlinog!”
[10] I kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, sjedili su svaki na svome prijestolju, ogrnuti kraljevskim ogrtačima, na ulazu kapija Samarije, dok su svi proroci pred njima proricali.
[11] Sedekija, sin Keenanov, bijaše sebi izradio željezne rogove te je vikao: „Ovako zbori Gospod: Ovim ćeš pobosti Aramejce, sve do njihove potpune propasti!”
[12] I svi su proroci ponavljali isto: „Pođi u Ramot, u Gileadu, pobijedit ćeš jer će ga Gospod predati u kraljeve ruke!”
[13] A glasnik koji je pošao po Miheja je u međuvremenu sa njim razgovarao primijetivši: „Gle, riječi proroka jednoglasno najavljuju dobro kralju; daj da sada i tvoja riječ bude kao njihova, da zboriš o dobru!”
[14] A Mihej odvrati: „Tako mi Gospodnjeg života, govorit ću ono što mi Gospod bude kazao!”
[15] A kralj ga upita kada je došao: „Miheje, da li da pođemo u Ramot u Gileadu, da povedemo rat, ili da odustanemo od toga?” A on odgovori: „Krenite! Uspjet će jer će ga Gospod predati u kraljeve ruke!”
[16] A kralj odvrati: „Koliko ću te puta zaklinjati da mi samo istinu govoriš u Gospodnje ime!”
[17] Tad Mihej nastavi govoriti: „Vidio sam sav Izrael rasut po brdima poput ovaca koje nemaju pastira; i Gospod reče: ‘One nemaju gospodara – neka se svaka vrati mirno svome domu!’”
[18] Tad se kralj Izraela obrati Jošafatu govoreći: „Zar ti nisam kazao da mi ne predskazuje nikakvo dobro, već samo zlo?”
[19] No, Mihej tada reče: „Zato počujte Gospodnju riječ! Vidio sam Gospoda kako stoluje na Svome prijestolju, a kraj Njega, sa Njegove lijeve i desne strane, stajala je cijela nebeska vojska.
[20] I Gospod reče: ‘Ko to hoće zavesti Ahaba da krene gore i da pogine u Ramotu u Gileadu?’ I jedan reče ovo, drugi ono.
[21] Tad se pojavi duh, dođe pred Gospoda i stade govoriti: ‘Ja ću ga zavesti!’ A Gospod ga upita: ‘Kako?’
[22] ‘Otići ću i bit ću lažljivi duh u ustima svih njegovih proroka!’, odvrati ovaj. A Gospod potom reče: ‘I uspjet će ti. Idi i tako učini!’
[23] I gle, Gospod je položio lažljivog duha u usta svih tvojih proroka; i Gospod ti je najavio zlo!”
[24] Tad Sedekija, sin Kenaanov, priđe i Miheja ošamari govoreći: „Je li to mene napustio Gospodnji duh kako bi zborio sa tobom?”
[25] A Mihej odvrati: „Gle, vidjet ćeš to onoga dana kada pobjegneš u unutarnje odaje da se skriješ!”
[26] Potom kralj Izraela naredi: „Povedi Miheja i odvedi ga Amonu, zapovjedniku grada i Joašu, kraljevom sinu.”
[27] I on dade ovu zapovijed: „Ovako naređuje kralj: Bacite ga u tamnicu i neka živi od vode i hljeba sve dok se ne vratim u miru!”
[28] A Mihej mu odvrati: „Ako se vratiš u miru, onda Gospod nije govorio kroz mene!” A potom vikne: „Čujte svi narodi!”
[29] Tad kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, pođoše u Ramot u Gileadu.
[30] I kralj Izraela reče Jošafatu: „Poći ću prerušen u boj; no, ti kreni u svojim haljinama!” Tako se kralj Izraela preruši i krene u boj.
[31] No, kralj Arama je trideset i dvojici svojih zapovjednika nad bojnim kolima dao zapovijed govoreći: „Nemojte se boriti ni protiv malih ni velikih, nego samo nasrnite na kralja Izraela!”
[32] I kada su zapovjednici nad bojnim kolima ugledali Jošafata, kažu jedan drugome: „Sigurno je ovo kralj Izraela!” I oni nasrnuše na njega, a on vikaše.
[33] No, kada su zapovjednici nad bojnim kolima shvatili da to nije kralj Izraela, popuste.
[34] No, neki čovjek nasumice zategne luk i tako pogodi kralja Izraela na sastavnici oklopa. Tad kralj reče svome vozaču: „Okreni se i izvedi me iz boja, jer sam ranjen!”
[35] Ali borba je toga dana postajala sve žešća. Tako je kralj ostao stajati na bojnim kolima, nasuprot Aramejcima, a krv je tekla iz rane i natapala kola i tu ga noć snađe smrt.
[36] A kada je pala noć, raširi se glas taborom: „Neka se svako vrati u svoj grad i svoju zemlju!”
[37] Tako umrije kralj. Odnesoše ga u Samariju i tamo ga sahraniše.
[38] A dok su prali njegova kola na jezeru kraj Samarije, psi su lizali njegovu krv, i bludnice su se kupale, sve bijaše onako kako je Gospod kazao.
[39] A ono što je ostalo nedorečeno o Ahabu, sve što je činio, kuća od slonovače koju je sagradio, i gradovi koji je podigao, zar sve do ne stoji u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih?
[40] Tako se Ahab pridruži svojim precima, a njegov sin Ahazja ga naslijedi na prijestolju.
[41] A Jošafat, Asin sin, postade kralj judejski četvrte godine vladavine izraelskog kralja Ahaba.
[42] Jošafatu je bilo trideset i pet godina kad je postao kralj, a vladao je dvadeset i pet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Azuba, jedna od kćeri Šilhijevih.
[43] Koračao je stazama svoga oca Ase i nije sa njih skretao, čineći ono što je pravo u očima Gospodnjim. No, svetišta na visinama ostadoše, i narod je još uvijek kadio na njima.
[44] A Jošafat sklopi mir sa kraljem Izraela.
[45] A ono što se još može reći o Jošafatu, o njegovoj moći kojom se silio, o tome kako se borio, zar nije to sve zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih?
[46] Istrijebio je preostale hramske bludnike iz zemlje koji bijahu ostali u zemlji za vrijeme njegovog oca Ase.
[47] U to vrijeme u Edomu nije bilo kralja, već je vladao gradski namjesnik.
[48] I Jošafat dade da se izrade taršiški brodovi, koji su trebali ploviti u Ofir da dopreme zlata. Ali ne stigoše tamo, jer se razbiše kod Esjon Gebera.
[49] Tada je Ahazja, sin Ahabov, govorio Jošafatu: „Daj da i moje sluge plove sa tvojim slugama na brodovima!” Ali Jošafat nije pristao.
[50] I Jošafat se pridruži svojim precima i bude sahranjen kraj svojih očeva u Davidovom gradu, gradu svoga oca. I Joram, sin njegov, naslijedi ga na prijestolju.
[51] Ahazja, sin Ahabov, postade kralj nad Izraelom u Samariji, u sedamnaestoj godini vladavine Jošafata, kralja Judeje, i vladao je dvije godine nad Izraelom.
[52] Činio je zlo u očima Gospodnjim, i hodio na stazi svoga oca i svoje majke, i putevima Jeroboama, sina Nebatova, koji je Izrael zaveo na grijeh.
[53] Služio je Baalu, molio mu se i tako srdio Gospoda, Boga Izraela, onako kako je to činio i njegov otac.