[1] Tad zapjevaju Debora i Barak, sin Abinoamov, ovu pjesmu:
[2] „Da su vođe poveli Izrael, i da se narod pokazao voljan, zato hvalite Gospoda!
[3] Čujte kraljevi, počujte glavari! Hoću o Gospodu pjevati! Svirati Gospodu, Bogu Izraela.
[4] O Gospode, kad si sa Seira pošao, kad si stigao sa područja edomskoga, tad se zatresla zemlja i nebo prokapa. Zaista, oblaci prolomiše vodama.
[5] Planine su se tresle pred Gospodom, Sinaj je pred Gospodom drhtao, Bogom Izraela.
[6] U vremenima Šamgara, sina Anatova, u vrijeme Jaele pusti bijahu putevi; i putnici tumarahu stranputicama.
[7] Ne bijaše vođa u Izraelu, dok ja, Debora, ne ustadoh, dok se ne uspravih, jedna majka u Izraelu.
[8] Izabraše sebi nove bogove, tad im rat pokuca na vrata, ali ne bijaše ni štita ni koplja, među četrdeset hiljada Izraelaca?
[9] Srce je moje uz vođe Izraela, uz dobrovoljce među narodom. Slavite Gospoda!
[10] Vi što jašete na bijelim magarcima, što na prekrivačima sjedite, i što putevima koračate; razmislite!
[11] Daleko od buke strijelaca, kraj pojilišta, tamo treba slaviti pravedna djela Gospodnja, pravičnosti Njegovog vođe u Izraelu! Tad će narod Gospodnji poći ka kapijama.
[12] Probudi se, ustani, Debora; probudi se, probudi i zapjevaj pjesmu! Pođi Barače, i vodi ih u ropstvo, sine Abinoamov!
[13] Tad preostali glavari naroda siđoše, Gospod se sam spusti k meni među junacima.
[14] Od Efrajima siđoše vođe, u ravnicu, slijedeći tebe Benjamine, usred plemena tvojih; od Makira dođoše zapovjednici, i od Zebulona oni što žezlo nose.
[15] I plemići Jisakarovi stadoše uz Deboru; I Jisakar postade poput Baraka; Slijedio ga je neprekidno u dolini. Na Rubenovim potocima, padoše odluke teške.
[16] Zašto si ostao među torovima da slušaš frulu kraj stada?
[17] Gilead je ostao s onu stranu Jordana, i Dan, zašto je ostao kraj brodova? Ašer je sjedio kraj obale morske, I ostade miran kraj zaljeva svojih.
[18] No Zebulon je narod, koji život svoj u smrt daje, i Naftali, na uzvisinama polja.
[19] Kraljevi dođoše i zametnuše boj; tad se boriše kraljevi kanaanski kraj Tanaka, pored voda Megida – ne prigrabiše plijena srebrenoga.
[20] Uz njih se boriše i zvijezde nebeske, sa staza svojih vojuju protiv Sisera.
[21] Potok Kišon ih odnese, prastari potok, potok Kišon. Dušo moja, koračaj snažno!
[22] Tad silno odzvanjaše kopita, kopita konja njegovih u zaletu.
[23] ‘Proklinjite Meroz!’ poručuje anđeo Gospodnji, ‘Stanovnike njegove proklinjite dovijeka, jer ne dođoše da pomoć pruže Gospodu, u pomoć Gospodu protiv silnika!’
[24] Neka je najblaženija među ženama Jaela, žena Hebera, Kenijca, najblaženija između žena u šatorima.
[25] Potražio je vode, a dobio mlijeka; vrhnja mu je pružila Jaela u peharu plemićkom.
[26] Ruku je položila na kolac, a drugu pružila ka čekiću; udarila je Sisera, glavu mu razdrobila sljepoočnice probila.
[27] Pao je pred noge njene, kraj nogu se njenih srušio, tamo gdje pade i mrtav ostade.
[28] Kroz prozor je gledala, a majka je Siserina jadikovala kroz rešetke prozora: ‘Zašto mu kočija toliko kasni? Što se kotači okreću tako sporo?’
[29] A najmudrija plemkinja joj odgovara, zaista, sama sebi odgovor daje:
[30] ‘Zar nisu našli i podijelili plijen? Djevojku ili dvije po muškarcu, šarene haljine za Sisera? Plijen šareno izrađenih haljina, dvije šarene haljine za vratove sužnjeva?’
[31] Tako moraju stradati svi neprijatelji Tvoji, o Gospode! Ali neka su oni koji Ga ljube poput sunca, poput sunca u punom sjaju!” I u zemlji je četrdeset godina vladao mir.