[1] I svi se Izraelci zakleše u Mispi govoreći: „Neka niko od nas ne daje svoju kćer kakvom Benjaminovcu za ženu!”
[2] I narod dođe u Betel i tamo do večeri ostane pred Bogom; i jaukali su i plakali,
[3] govoreći: „O Gospode, Bože Izraela, što je ovo snašlo Izrael, da danas nedostaje jedno pleme?”
[4] Ali rano ujutro narod pođe i podigne žrtvenik te žrtvuje paljenice i pomirnice.
[5] I Izraelovi sinovi rekoše: „Koja plemena Izraela nisu došla u zbor pred Gospoda?” Jer je bila izrečena velika zakletva: „Ko ne dođe Gospodu u Mispu zasigurno će umrijeti!”
[6] A Izraelovi sinovi se sažale nad svojim bratom Benjaminom pa rekoše: „Danas je jedno pleme otpalo od Izraela!
[7] Kako ćemo pomoći onima što su ostali da se ožene? Zakleli smo se Gospodom da im nećemo davati naše kćeri za žene!”
[8] Zato upitaše: „Ko to od Izraelovih plemena nije došao gore Gospodu u Mispu?” I gle, niko od Jabeša u Gileadu nije došao na zbor u logor.
[9] Kad izbrojaše narod, gle, ne bijaše nijednog stanovnika iz Jabeša u Gileadu!
[10] Tad zajednica pošalje dvanaest hiljada hrabrih muškaraca tamo i naloži im govoreći: „Otiđite i udarite oštricom svojih mačeva na Jabeš u Gileadu, pogubite i žene i djecu!”
[11] Ovo je zapovijed koju ćete učiniti: „Svakoga muškarca i svaku ženu koja je legla sa muškarcem ubijte!”
[12] I među stanovnicima Jabeša u Gileadu nađu četiri stotine djevica koje nisu nikada legle sa muškarcem i dovedoše ih u logor kod Šila, koji se nalazi u zemlji Kanaan.
[13] Tad cijela zajednica pošalje glasnike i ponudi mir Benjaminovim sinovima koji bijahu na stijeni Rimon.
[14] Tada se Benjaminovi sinovi vrate i dadnu im one žene koje ostadoše žive u Jabešu, u Gileadu; ali ih ne bijaše dovoljno za njih.
[15] Ali narod je žalio Benjamina jer je Gospod načinio razdor među plemenima Izraela.
[16] I starješine zajednice poruče: „Šta ćemo činiti da i svi ostali imaju žene? Benjaminove žene su istrijebljene!”
[17] I oni odgovore: „Mora ostati baština među preživjelima Benjamina, neka se nijedno pleme ne istrijebi iz Izraela!
[18] Ali im ne možemo dati naše kćeri za žene, jer su se Izraelovi sinovi zakleli govoreći: ‘Neka je proklet onaj koji da Benjaminovcima ženu!’”
[19] Zato kažu: „Svake godine se održava Gospodnje slavlje u Šilu, sjeverno od Betela, istočno od ceste koja vodi iz Betela gore do Šekema i južno od Lebone.”
[20] I nalože Benjaminovim sinovima govoreći: „Idite i vrebajte u vinogradima!
[21] A kad ugledate djevojke iz Šila kako izlaze da plešu, onda iskočite iz vinograda i ugrabite sebi žene od kćeri Šila i otiđite u zemlju Benjamin!
[22] A kada očevi ili braća dođu da se nama žale, onda ćemo kazati: ‘Poklonite nam kćeri! Jer niko od nas nije uzeo žene u ratu, a ni vi im niste dali nijedne, jer biste se ogriješili.’”
[23] Tad Benjaminovi sinovi učine tako, otmu potreban broj žena od plesačica, vrate se u svoju baštinu, i ponovo izgrade gradove u kojima su živjeli.
[24] A i Izraelovi sinovi tada odu odatle, i svaki se vrati u svoje pleme i rod, i svaki se uputi u svoju baštinu.
[25] U to vrijeme ne bijaše kralja u Izraelu; i svako je činio što je smatrao pravednim.