[1] A kada je Joab, sin Sarvijin, opazio da je kraljevo srce omekšalo za Abšalomom,
[2] tada pošalje u Tekou po jednu lukavu ženu, koja je tamo živjela, i naredi da mu je dovedu. Onda joj reče: „Stani tu i pravi se da si u žalosti, na se obuci žalobne haljine, i nemoj se mazati uljem, nego budi kao žena koja već dugo žali za mrtvim.
[3] Potom ćeš otići kralju i reći ćeš mu ovo i ono!” I Joab joj naredi šta će reći.
[4] A kada je žena iz Tekoe htjela razgovarati sa kraljem, padne ničice na zemlju, pokloni se pa reče: „Pomozi, o kralju!”
[5] A kralj odgovori: „Šta ti je? Šta te muči?” A ona odvrati: „Ah, ja sam udovica, moj muž je umro!
[6] Tvoja sluškinja je imala dva sina, svađali su se na polju i niko ih nije rastavio, pa jedan udari na drugoga i ubije ga.
[7] A gle, sada je cijela rodbina ustala protiv tvoje sluškinje, pa je kude govoreći: ‘Daj nam onoga koji je ubio brata svoga kako bismo ga ubili i osvetili dušu njegova brata, kojeg je pogubio, da nasljednika zatremo!’ Tako hoće ugasiti iskru koja mi je još ostala, da mome mužu ne ostane ni imena, a ni nasljednika na zemlji.”
[8] Tad kralj reče ženi: „Idi kući, dat ću zapovijed!”
[9] A žena iz Tekoe nastavi govoriti: „Neka je na meni, kralju moj i gospodaru, krivica i na domu oca moga; no, neka su kralj i njegovo prijestolje nevini!”
[10] A kralj reče: „Dovedi mi onoga koji protiv tebe besjedi, taj te više neće dirnuti!”
[11] A ona odvrati: „A neka se kralj sjeti Gospoda, svoga Boga, da krvni osvetnik ne učini još više zla i da ne pogubi moga sina!” A kralj odgovori: „Tako mi Gospodnjeg života, neće nijedna dlaka s glave pasti tvome sinu!”
[12] A žena nastavi pitati: „Dopusti da tvoja sluškinja nešto poruči kralju.” „Govori”, reče on.
[13] A žena reče: „Zašto si naumio takvu stvar protiv Gospodnjeg naroda? Onime što je kralj kazao sam je na sebe krivicu svalio, jer kralj ne dopušta da se povrati onaj kojeg je protjerao.
[14] Jer sigurno je da svi moramo mrijeti i slični smo vodi koja se prolila na tlo pa je više ne možemo zahvatiti. Ali Bog ne želi uzeti život, već traži načina da prognanik ne ostane prognan!
[15] A došla sam da sa svojim gospodarom, kraljem, razgovaram, jer sam se plašila naroda; no, tvoja je sluškinja pomislila: ‘Moram razgovarati sa kraljem, možda će kralj uslišiti ono što sluškinja kaže’;
[16] jer kralj će uslišiti želje svoje sluškinje, da me spasi iz ruku onoga čovjeka koji hoće i mene i sina iskorijeniti iz nasljedstva Božijeg.
[17] I tvoja sluškinja je sebi rekla: ‘Riječ moga gospodara, kralja, bit će mi zasigurno utjeha, jer je moj gospodar, kralj, kao anđeo Božiji. Neka je Gospod, tvoj Bog, uz tebe da čuješ i dobro i zlo!’”
[18] A kralj odgovori ženi: „Nemoj kriti odgovora kada pitam!” „Kralju, gospodaru, govori”, reče ona!
[19] „Zar nije Joabova ruka umiješana u sve ovo?”, upita kralj. A žena odgovori: „Tako živa bila duša tvoja, gospodaru i kralju, nemoguće je skrenuti ulijevo ili udesno kraj svega ovoga što moj gospodar, kralj, govori. Da, tvoj sluga Joab mi je ovo naredio, i on je naredio da tvoja sluškinja sve ovo kaže!
[20] Tvoj sluga Joab učini ovo da cijelu stvar prikrije; no, moj gospodar je mudar kao anđeo Gospodnji, tako da zna sve što se zbiva na zemlji!”
[21] Tad se kralj obrati Joabu: „Gle, učinit ću tako; otiđi i dovedi mladića Abšaloma natrag!”
[22] I Joab padne ničice, pokloni se i blagoslovi kralj govoreći: „Danas je tvoj sluga spoznao da je našao milost u tvojim očima, gospodaru moj i kralju, jer je vidio da je kralj učinio ono što je sluga poželio!”
[23] Tako Joab ode u Gešur pa vrati Abšaloma u Jerusalem.
[24] A kralj odgovori: „Pusti ga ponovo u njegovu kuću, ali neka mi ne dolazi na oči!” Tako je Abšalom otišao kući ali nije izlazio pred kralja.
[25] No, u cijelom Izraelu nije bilo čovjeka koji je bio toliko poznat po svojoj ljepoti kao Abšalom. Na njemu ne bijaše mane od glave do pete.
[26] A kada je puštao da ga šišaju (a to se dešavalo na kraju svake godine, jer mu je kosa bila toliko teška da su je morali kratiti), onda je u kosi bilo dvjesta šekela po kraljevskim mjerama.
[27] I Abšalomu se rodiše tri sina i jedna kćer, koja se zvala Tamara; bijaše to žena ljupka izgleda.
[28] I Abšalom ostane tri godine u Jerusalemu, i u te tri godine nije vidio kraljeva lica.
[29] No, desi se da Abšalom pošalje po Joaba, da bi ga ovaj poslao kralju; ali on nije htio doći. Zatim još jednom pošalje po njega, ali ovaj ne dođe.
[30] Tad poruči svojim slugama: „Jeste li vidjeli Joabovo polje, koje je kraj moga, na kojem uzgaja ječam? Otiđite i spalite ga!” Potom Abšalomove sluge spale polje.
[31] A Joab ode u Abšalomovu kuću pa ga upita: „Zašto su tvoje sluge spalile moje polje?”
[32] A Abšalom odgovori Joabu: „Gle, slao sam po tebe i poručivao: ‘Dođi, da te pošaljem s ovom porukom: Zašto sam došao iz Gešura? Bilo bi po mene bolje da sam ostao tamo!’ A sada hoću doći kralju na oči, pa neka me pogubi ako je krivica moja!”
[33] Tad Joab ode kralju i sve mu ovo prenese. Kralj pozove Abšaloma i on dođe kralju, pokloni se i padne ničice pred njim; i kralj poljubi Abšaloma.