[1] U to vrijeme, kad bijaše vrlo mnogo naroda i ne imadijahu šta jesti, dozva Isus uèenike svoje i reèe im:
[2] Žao mi je naroda, jer veæ tri dana stoje kod mene i nemaju ništa jesti.
[3] I ako ih otpustim gladne kuæama njihovijem, oslabiæe na putu; jer su mnogi od njih došli izdaleka.
[4] I odgovoriše mu uèenici njegovi: otkuda æemo uzeti hljeba ovdje u pustinji da ih nahranimo?
[5] I zapita ih: koliko imate hljebova? A oni kazaše: sedam.
[6] I zapovjedi narodu da posjedaju po zemlji; i uzevši onijeh sedam hljebova i hvalu davši, prelomi, i dade uèenicima svojijem da razdadu; i razdadoše narodu.
[7] I imahu malo ribica; i njih blagoslovivši reèe da i njih razdadu.
[8] I jedoše, i nasitiše se, i nakupiše komada što preteèe sedam kotarica.
[9] A onijeh što su jeli bijaše oko èetiri hiljade. I otpusti ih.
[10] I odmah uðe u laðu s uèenicima svojijem, i doðe u okoline Dalmanutske.
[11] I iziðoše fariseji, i poèeše se prepirati s njim, i kušajuæi ga iskahu od njega znak s neba.
[12] I uzdahnuvši duhom svojijem reèe: zašto rod ovaj znak traži? Zaista vam kažem: neæe se dati rodu ovome znak.
[13] I ostavivši ih uljeze opet u laðu, i otide na onu stranu.
[14] I zaboraviše uèenici njegovi uzeti hljeba, i nemahu sa sobom u laði do jedan hljeb.
[15] I zapovijedaše im govoreæi: gledajte, èuvajte se kvasca farisejskoga i kvasca Irodova.
[16] I mišljahu jedan drugome govoreæi: to je što hljeba nemamo.
[17] I razumjevši Isus reèe im: šta mislite što hljeba nemate? Zar još ne osjeæate, niti razumijete? Zar je još okamenjeno srce vaše?
[18] Oèi imate i ne vidite? uši imate i ne èujete? I ne pamtite li
[19] Kad ja pet hljebova prelomih na pet hiljada, koliko kotarica punijeh komada nakupiste? Rekoše mu: dvanaest.
[20] A kad sedam na èetiri hiljade, koliko punijeh kotarica nakupiste komada? A oni rekoše: sedam.
[21] I reèe im: kako ne razumijete?
[22] I doðe u Vitsaidu; i dovedoše k njemu slijepa, i moljahu ga da ga se dotakne.
[23] I uzevši za ruku slijepoga izvede ga napolje iz sela, i pljunuvši mu u oèi metnu ruke na nj, i zapita ga vidi li što.
[24] I pogledavši reèe: vidim ljude gdje idu kao drva.
[25] I potom opet metnu mu ruke na oèi, i reèe mu da pogleda: i iscijeli se, i vidje sve lijepo.
[26] I posla ga kuæi njegovoj govoreæi: ne ulazi u selo, niti kazuj kome u selu.
[27] I iziðe Isus i uèenici njegovi u sela Æesarije Filipove; i putem pitaše uèenike svoje govoreæi im: ko govore ljudi da sam ja?
[28] A oni odgovoriše: Jovan krstitelj; drugi: Ilija; a drugi: koji od proroka.
[29] A on im reèe: a vi šta mislite ko sam ja? A Petar odgovarajuæi reèe mu: ti si Hristos.
[30] I zaprijeti im da nikom ne kazuju za njega.
[31] I poèe ih uèiti da sinu èovjeèijemu valja mnogo postradati, i da æe ga okriviti starješine i glavari sveštenièki i književnici, i da æe ga ubiti, i treæi dan da æe ustati.
[32] I govoraše o tom ne ustruèavajuæi se. I Petar uze ga i poèe ga odvraæati.
[33] A on obrnuvši se i pogledavši na uèenike svoje zaprijeti Petru govoreæi: idi od mene sotono; jer ti ne misliš što je Božije nego što je ljudsko.
[34] I dozvavši narod s uèenicima svojima reèe im: ko hoæe za mnom da ide neka se odreèe sebe i uzme krst svoj, i za mnom ide.
[35] Jer ko hoæe dušu svoju da saèuva, izgubiæe je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i jevanðelja onaj æe je saèuvati.
[36] Jer kakva je korist èovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?
[37] Ili kakav æe otkup dati èovjek za dušu svoju?
[38] Jer ko se postidi mene i mojijeh rijeèi u rodu ovome preljubotvornome i grješnom, i sin æe se èovjeèij postidjeti njega kad doðe u slavi oca svojega s anðelima svetima.