[1] I opet poèe uèiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora uæi u laðu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.
[2] I uèaše ih u prièama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:
[3] Slušajte: evo iziðe sijaè da sije.
[4] I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i doðoše ptice i pozobaše ga.
[5] A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah iznièe; jer ne bijaše u dubinu zemlje:
[6] A kad obasja sunce, uvenu, i buduæi da nemaše korijena, usahnu.
[7] I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.
[8] I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.
[9] I reèe: ko ima uši da èuje neka èuje.
[10] A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu prièu.
[11] I reèe im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u prièama biva;
[12] Da oèima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.
[13] I reèe im: zar ne razumijete ove prièe? A kako æete sve prièe razumjeti?
[14] Sijaè rijeè sije.
[15] A ono su kraj puta, gdje se sije rijeè i kad je èuju odmah doðe sotona i otme rijeè posijanu u srcima njihovijem.
[16] Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad èuju rijeè odmah je prime s radošæu;
[17] Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju rijeèi radi, odmah se sablazne.
[18] A ono su što se u trnju sije koji slušaju rijeè,
[19] Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uðu i zaguše rijeè, i bez roda ostane.
[20] A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju rijeè i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.
[21] I govoraše im: eda li se svijeæa užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?
[22] Jer nema ništa tajno što neæe biti javno; niti ima što sakriveno što neæe iziæi na vidjelo.
[23] Ako ima ko uši da èuje neka èuje.
[24] I govoraše im: pamtite što èujete: kakom mjerom mjerite onakom æe vam se mjeriti i dometnuæe se vama koji slušate.
[25] Jer ko ima, daæe mu se; a koji nema, uzeæe mu se i ono što ima.
[26] I govoraše im: tako je carstvo Božije kao èovjek kad baci sjeme u zemlju;
[27] I spava i ustaje noæu i danju; i sjeme nièe i raste, da ne zna on.
[28] Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.
[29] A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.
[30] I govoraše: kakvo æemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj æemo ga prièi iskazati?
[31] Ono je kao zrno gorušièno koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;
[32] A kad se posije, uzraste i bude veæe od svega povræa, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.
[33] I takovijem mnogijem prièama kazivaše im rijeè koliko mogahu slušati.
[34] A bez prièa ne govoraše im ni rijeèi. A uèenicima osobito kazivaše sve.
[35] I reèe im onaj dan uveèe: hajdemo na onu stranu.
[36] I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u laði; a i druge laðe bijahu s njim.
[37] I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u laðu da se veæ napuni.
[38] A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: uèitelju! zar ti ne mariš što ginemo?
[39] I ustavši zaprijeti vjetru, i reèe moru: æuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.
[40] I reèe im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.
[41] I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?