[1] I poèe im govoriti u prièama: posadi èovjek vinograd, i ogradi plotom, i iskopa pivnicu, i naèini kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide.
[2] I kad doðe vrijeme, posla k vinogradarima slugu da primi od vinogradara od roda vinogradskoga.
[3] A oni uhvativši slugu izbiše ga, i poslaše prazna.
[4] I opet posla k njima drugoga slugu; i onoga biše kamenjem i razbiše mu glavu, i poslaše ga sramotna.
[5] I opet posla drugoga; i onoga ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a jedne pobiše.
[6] Još dakle imaše jedinoga svojega milog sina, posla i njega najposlije k njima govoreæi: postidjeæe se sina mojega.
[7] A vinogradari rekoše u sebi: ovo je našljednik, hodite da ga ubijemo, i nama æe ostati oèevina njegova.
[8] I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda.
[9] Šta æe dakle uèiniti gospodar od vinograda? Doæi æe i pogubiæe vinogradare, i daæe vinograd drugima.
[10] Zar nijeste èitali u pismu ovo: kamen koji odbaciše zidari, onaj posta glava od ugla;
[11] To bi od Gospoda i divno je u našijem oèima?
[12] I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda; jer razumješe da za njih govori prièu; i ostavivši ga otidoše.
[13] I poslaše k njemu neke od fariseja i Irodovaca da bi ga uhvatili u rijeèi.
[14] A oni došavši rekoše mu: uèitelju! znamo da si istinit, i da ne mariš ni za koga; jer ne gledaš ko je ko, nego zaista putu Božijemu uèiš; treba li æesaru davati haraè ili ne? Hoæemo li dati ili da ne damo?
[15] A on znajuæi njihovo licemjerje reèe im: što me kušate? Donesite mi novac da vidim.
[16] A oni donesoše. I reèe im: èij je obraz ovaj i natpis? A oni mu rekoše: æesarev.
[17] I odgovarajuæi Isus reèe im: podajte æesarevo æesaru, i Božije Bogu. I èudiše mu se.
[18] I doðoše k njemu sadukeji koji kažu da nema vaskrsenija, i zapitaše ga govoreæi:
[19] Uèitelju! Mojsije nam napisa: ako kome brat umre i ostavi ženu a djece ne ostavi, da brat njegov uzme ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu.
[20] Sedam braæe bješe: i prvi uze ženu, i umrije bez poroda.
[21] I drugi uze je, i umrije, i ni on ne ostavi poroda; tako i treæi.
[22] I uzeše je sedmorica, i ne ostaviše poroda. A poslije sviju umrije i žena.
[23] O vaskrseniju dakle kad ustanu koga æe od njih biti žena? jer je za sedmoricom bila.
[24] I odgovarajuæi Isus reèe im: zato li se vi varate što ne znate pisma ni sile Božije?
[25] Jer kad iz mrtvijeh ustanu, niti æe se ženiti ni udavati, nego su kao anðeli na nebesima.
[26] A za mrtve da ustaju nijeste li èitali u knjigama Mojsijevijem kako mu reèe Bog kod kupine govoreæi: ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev?
[27] Nije Bog Bog mrtvijeh, nego Bog živijeh. Vi se dakle vrlo varate.
[28] I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako se prepiru, i vidje da im dobro odgovara, i zapita ga: koja je prva zapovijest od sviju?
[29] A Isus odgovori mu: prva je zapovijest od sviju: èuj Izrailju, Gospod je Bog naš Gospod jedini;
[30] I ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem i svom dušom svojom i svijem umom svojijem i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest.
[31] I druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovijesti veæe od ovijeh nema.
[32] I reèe mu književnik: dobro, uèitelju! pravo si kazao da je jedan Bog, i nema drugoga osim njega;
[33] I ljubiti ga svijem srcem i svijem razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veæe je od sviju žrtava i priloga.
[34] A Isus vidjevši kako pametno odgovori reèe mu: nijesi daleko od carstva Božijega. I niko više ne smijaše da ga zapita.
[35] I odgovori Isus i reèe uèeæi u crkvi: kako govore književnici da je Hristos sin Davidov?
[36] Jer sam David kaza Duhom svetijem: reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima.
[37] Sam dakle David naziva ga Gospodom, i otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga s radošæu.
[38] I govoraše im u nauci svojoj: èuvajte se književnika koji idu u dugaèkijem haljinama, i traže da im se klanja po ulicama,
[39] I prvijeh mjesta po zbornicama, i zaèelja na gozbama.
[40] Ovi što jedu kuæe udovièke, i lažno se mole Bogu dugo, biæe još veæma osuðeni.
[41] I sjedavši Isus prema Božijoj hazni gledaše kako narod meæe novce u Božiju haznu. I mnogi bogati metahu mnogo.
[42] I došavši jedna siromašna udovica metnu dvije lepte, koje èini jedan kodrant.
[43] I dozvavši uèenike svoje reèe im: zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju koji meæu u Božiju haznu.
[44] Jer svi metnuše od suviška svojega; a ona od sirotinje svoje metnu sve što imaše, svu hranu svoju.