[1] Trubu na usta! Nad Gospodnji dom se nadvio jedan, sličan lešinaru, jer oni su prekršili Savez, digli su se protiv Moga zakona.
[2] Meni viču: „Bože naš, mi, Izrael, poznajemo te.”
[3] No, Izrael je odbacio dobro, dušman će ih progoniti.
[4] Podigli su kraljeve, ali ne učiniše to kroz Mene. Postavili su kneževe, ali bez Moga znanja. Srebrom i zlatom sebi napraviše idole, propast vlastitu.
[5] Jer Ja sam odbacio tele tvoje, o, Samarijo. Moja srdžba se rasplamsala protiv njih, dokad li će se odvraćati od nevinosti?
[6] Jer to je poteklo iz Izraela, djelo zanatlijsko, ne dođe od Boga. Rasut ću samarijsko tele na komade.
[7] Posijali su vjetar, a sada će požnjeti oluju. Žito ne klija, neće biti brašna, a ako ga i bude, žderat će ga tuđinci.
[8] Izrael žderu, već je među narodima kao posuda bezvrijedna.
[9] Jer oni krenuše u Asiriju, divlji magarac koji sam luta; a Efrajim najmi ljubavnike.
[10] Uskoro ću ih sabrati, premda skupljaju saveznike među narodima, a kralj i knezovi će uskoro drhtati pod teretom danka.
[11] Jer Efrajim je umnožio žrtvenike za grijeh; postadoše to žrtvenici opakosti.
[12] Da mu sastavim desetine hiljada zakona, on bi ih smatrao tuđim.
[13] A žrtve: oni prinose i sami jedu, no, Gospod ih ne prihvata. Sjetit će se njihove opakosti i kazniti; bit će vraćeni u Egipat.
[14] Jer Izrael zaboravi Stvoritelja svoga, izgradiše dvorove, a Juda umnoži gradove tvrde; udarit ću vatrom na njihove gradove, progutat će sve tvrđave njihove.