[1] Čujte o nebesa, jer govoriti želim, i ti, zemljo, poslušaj besjedu usta mojih!
[2] Neka moj nauk pada poput kiše, neka se izlije poput rose, kao oblaci kišni na travu.
[3] Jer ime Gospoda želim obznaniti: Slavu dajte Bogu našem!
[4] On je stijena; savršeno je Njegovo stvaranje; sva su djela Njegova pravična. Bog vjernosti bez ikakve krivice, pravičan i iskren je On!
[5] Sagriješiše protiv Njega, oni što Mu djeca nisu, nego mrlje grešne, opak i kriv rod.
[6] Zar se tako zahvaljuješ Gospodu, suludi i budalasti narode? Zar nije On otac tvoj, kojem pripadaš? Zar nije On taj koji te stvorio i utvrdio?
[7] Prisjeti se davnih dana; pripazi na godine pokoljenja prijašnjih! Upitaj oca svoga, on će ti kazati; starce svoje, oni će ti pripovijedati.
[8] Kad Svevišnji baštinu podijeli narodima, kada čovjeku djecu odvoji jedne od drugih, tad postavi granice naroda čvrsto, po broju Izraelovih sinova.
[9] Jer Gospodov je dio narod Njegov, Jakov je Njegova odmjerena baština.
[10] U pustinji ga je pronašao, u nedođiji gdje zvijeri zavijaju. On ga ogradi, pažnju mu pokloni, čuvao ga kao oko Svoje,
[11] poput orla što se uzdiže nad gnijezdom, što nad mladim svojim lebdi, što krila svoja širi te ih uzima i nosi krilima snažnim.
[12] Gospod ga je sam vodio, i nijedan tuđi bog nije bio uz njega.
[13] Vodio ga preko uzvisina zemlje, i on je jeo plodove polja; dao mu da med iz stijene siše a ulje iz tvrdog kamena;
[14] maslo od krava i mlijeko od ovaca, uz salo janjaca i ovnova sinova bašanskih te koza; uz najbolju pšenicu, i pio si grožđa krv, vatreno vino.
[15] Tad se Ješurun ugoji pa se ritao; Gojazan si, debeo i utovljen! I odbacio je Boga, koji ga stvori, prezreo stijenu svoga spasenja.
[16] Ljubomoru Njegovu podražiše kroz bogove tuđe, kroz gadosti Ga razgnjeviše.
[17] Demonima žrtvovaše, koji Bog nisu, bogovima, koje ne poznavaše, bogovima novim, koji se nedavno pojaviše, kojih se očevi vaši ne bojaše.
[18] Zanemario si stijenu koja te stvorila; i Boga si zaboravio koji te izrodio!
[19] Kad to Gospod vidje, odbaci ih, ogorčen zbog sinova i kćeri svojih.
[20] I On reče: „Lice ću Svoje pred njima kriti; da vidim šta će biti propast njihova, jer opak su rod i djeca nevjerna.
[21] Na ljubomoru Me potakoše onime, što bog nije, ništavnim idolima Me rasrdiše, tako ću i Ja njih na ljubomoru potaći onime što nije narod, kroz narod budalast ću ih razjariti!
[22] Jer plamen se jedan raspalio srdžbom Mojom, koja će izgarati do najdubljih tmina carstva smrti, i zemlju će i sve što na njoj raste progutati, do temelja planine u oganj pretvoriti.
[23] Nevolju ću na njih nagrnuti, strijele ću Svoje na njih ispaliti.
[24] Neka očajavaju od gladi, dok ih kuga i pošast grozna proždiru, a onda ću pustiti na njih, očnjake divljih zvijeri, uz otrov zmije što po prahu puže.
[25] A vani će im mač djecu odnositi, a u kućama strah, djevojku i mladića, starca i dojenče podjednako.”
[26] Rekao bih: Otpuhat ću ih, sjećanje na njih iskorijeniti među ljudima!
[27] da se ne plašim poruge neprijatelja da tlačitelji njihovi ne pomisle: „Naša je ruka nadvladala i nije to djelo Gospodnje!”
[28] Jer narod su oni kojem je svaki savjet uzaludan, koji razuman nije.
[29] Da su mudri ovo bi k srcu uzeli; pomislili bi na kraj vlastiti!
[30] Kako jedan može hiljadu rastjerati, a dvojica u bijeg potaknuti deset hiljada, a da ih nije prodala stijena njihova, da ih Gospod nije predao?
[31] Jer njihova stijena nije poput stijene naše, to i neprijatelji naši priznati moraju!
[32] Jer od loze sodomske je potekao čokot njihov, od poljana gomorskih; grožđe je njihovo otrovno, a gorki grozdovi.
[33] Vino je njihovo otrov zmijski, i otrov gujin grozni.
[34] Zar se sve to ne čuva kod Mene, u riznicama Mojim zapečaćeno?
[35] Moje je osveta i plaća, u vrijeme ono kad im posrne noga; jer vrijeme njihova stradanja je blizu, i njihova propast brzo stiže.
[36] Jer Gospod će narodu Svome suditi; i milosti će naći za Svoje sluge, kad vidi, da oslonca više nema, i da je rob propao koliko i slobodnjak.
[37] I On će reći: „Gdje su vaši bogovi, stijena, kod koje ste tražili utočište,
[38] oni što pojedoše loj žrtava i vino ljevanica ispijaše? Neka se pridignu i neka vam pomognu, neka vas zaštite!”
[39] „Gledajte sada da sam Ja Taj, i samo Ja, i da nema bogova pored Mene! Ja sam Onaj Koji ubija i oživljava, Ja ranjavam i liječim, i niko se iz Mojih ruku ne može spasiti!
[40] Jer ruku Ja Svoju dižem k nebesima i govorim: kunem se Svojim vječnim životom!
[41] Kad naoštrim Svoj mač od munja, i kada se Moja ruka uhvati suda, osvetit ću se svim neprijateljima Svojim i naplatiti onima koji Me preziru.
[42] Strijele ću Svoje krvlju obliti i neka mač Moj meso proždire, uz krv ubijenih i sužnjeva, i glave plemića neprijateljskih.”
[43] Slavite s njim, o nebesa, klanjajte Mu se, bogovi svi, jer će osvetiti krv djece Svoje, i osvetit se neprijateljima svim. Platit će onima koji Ga preziru i očistiti narod Svoj i zemlju.
[44] I Mojsije dođe te izgovori sve riječi ove pjesme na uši naroda, on i Jošua, sin Nunov.
[45] I kad Mojsije izgovori sve ovo do kraja,
[46] tad im reče: „Primite k srcu sve riječi koje sam vam danas izrekao, da djeci svojoj naredite da paze, da sve riječi zakona ovog slijede.
[47] Jer nije to prazna riječ za vas, već je vaš život. Kroz ovu riječ ćete dugo živjeti u zemlji u koju polazite preko Jordana da je zaposjednete.”
[48] I Gospod poruči Mojsiju toga dana govoreći:
[49] „Popni se na ovu uzvišicu Abarimsku, na brdo Nebo, koje leži u zemlji Moab naspram Jerihona, te pogled baci na zemlju Kanaan, koju ću Izraelovim sinovima kao baštinu dati.
[50] A onda ćeš umrijeti na brdu, na koje ćeš se popeti, i pridružiti se svom narodu, kako je i Aron umro na brdu Hor, i pridružio se svojim precima,
[51] zato što ste Me iznevjerili među Izraelovim sinovima, kod vode Meripske u Kadešu, u pustinji Sin jer niste svetost Moju predočili među sinovima Izraela.
[52] A ti ćeš zemlju koju darujem sinovima Izraela vidjeti, ali nikada u nju nećeš ući.”