[1] Savle pak bješe pristao na njegovu smrt. A u taj dan postade veliko gonjenje na crkvu Jerusalimsku, i svi se rasijaše po krajevima Judejskijem i Samarijskijem osim apostola.
[2] A ljudi pobožni ukopaše Stefana i veliki plaè uèiniše nad njim.
[3] A Savle dosaðivaše crkvi, jer iðaše po kuæama, i vucijaše ljude i žene te predavaše u tamnicu.
[4] A oni što se bijahu rasijali prolažahu propovijedajuæi rijeè.
[5] A Filip sišavši u grad Samarijski propovijedaše im Hrista.
[6] A narod pažaše jednodušno na ono što govoraše Filip, slušajuæi i gledajuæi znake koje èinjaše;
[7] Jer duhovi neèisti s velikom vikom izlažahu iz mnogijeh u kojima bijahu, i mnogi uzeti i hromi ozdraviše.
[8] I bi velika radost u gradu onome.
[9] A bješe jedan èovjek, po imenu Simon, koji prije èaraše u gradu i dovoðaše u èudo narod Samarijski, govoreæi da je on nešto veliko;
[10] Na kojega gledahu svi, i malo i veliko, govoreæi: ovo je velika sila Božija.
[11] A zato gledahu na njega što ih mnogo vremena èinima udivljavaše.
[12] Kad pak vjerovaše Filipu koji propovijedaše jevanðelje o carstvu Božijemu i o imenu Isusa Hrista, kršæavahu se i ljudi i žene.
[13] Tada i Simon vjerova, i krstivši se osta kod Filipa; i videæi djela i znake velike koji se èinjahu divljaše se vrlo.
[14] A kad èuše apostoli koji bijahu u Jerusalimu da Samarija primi rijeè Božiju, poslaše k njima Petra i Jovana.
[15] Koji sišavši pomoliše se Bogu za njih da prime Duha svetoga;
[16] Jer još ni na jednoga ne bješe došao, nego bijahu samo kršteni u ime Gospoda Isusa.
[17] Tada apostoli metnuše ruke na njih, i oni primiše Duha svetoga.
[18] A kad vidje Simon da se daje Duh sveti kad apostoli metnu ruke, donese im novce
[19] Govoreæi: dajte i meni ovu vlast da kad metnem ruke na koga primi Duha svetoga.
[20] A Petar mu reèe: novci tvoji s tobom da budu u pogibao, što si pomislio da se dar Božij može dobiti za novce.
[21] Nema tebi dijela ni iseta u ovoj rijeèi; jer srce tvoje nije pravo pred Bogom.
[22] Pokaj se dakle od ove svoje pakosti, i moli se Bogu da bi ti se oprostila pomisao srca tvoga.
[23] Jer te vidim da si u grkoj žuèi i u svezi nepravde.
[24] A Simon odgovarajuæi reèe: pomolite se vi Gospodu za mene da ne naiðe na mene ništa od ovoga što rekoste.
[25] Tako oni posvjedoèivši i govorivši rijeè Gospodnju vratiše se u Jerusalim, i mnogijem selima Samarijskijem propovjediše jevanðelje.
[26] A anðeo Gospodnji reèe Filipu govoreæi: ustani i idi na podne na put koji silazi od Jerusalima u Gazu i pust je.
[27] I ustavši poðe. I gle, èovjek Arapin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice Arapske, što bješe nad svima njezinijem riznicama, koji bješe došao u Jerusalim da se moli Bogu,
[28] Pa se vraæaše, i sjedeæi na kolima svojijem èitaše proroka Isaiju.
[29] A Duh reèe Filipu: pristupi i prilijepi se tijem kolima.
[30] A Filip pritrèavši èu ga gdje èita proroka Isaiju, i reèe: a razumiješ li što èitaš?
[31] A on reèe: kako bih mogao ako me ko ne uputi? I umoli Filipa te se pope i sjede s njim.
[32] A mjesto iz pisma koje èitaše bješe ovo: kao ovca na zaklanje odvede se, i nijem kao jagnje pred onijem koji ga striže, tako ne otvori usta svojijeh.
[33] U njegovom poniženju ukide se sud njegov. A rod njegov ko æe iskazati? Jer se njegov život uzima od zemlje.
[34] Onda uškopljenik odgovori Filipu i reèe: molim te, za koga ovo govori prorok? ili za sebe ili za koga drugoga?
[35] A Filip otvorivši usta svoja, i poèevši od pisma ovoga, propovjedi mu jevanðelje Isusovo.
[36] Kako iðahu putem doðoše na nekaku vodu; i reèe uškopljenik: evo vode, šta brani meni da se krstim?
[37] A Filip mu reèe: ako vjeruješ od svega srca svojega, možeš. A on odgovarajuæi reèe: vjerujem da je Isus Hristos sin Božij.
[38] I zapovjedi da stanu kola, i siðoše oba na vodu, i Filip i uškopljenik, i krsti ga.
[39] A kad iziðoše iz vode, Duh sveti pade na uškopljenika, a anðeo Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje uškopljenik; nego otide putem svojijem radujuæi se.
[40] A Filip se obrete u Azotu; i prolazeæi propovijedaše jevanðelje svima gradovima, dok ne doðe u Æesariju.