[1] Doðe pak u Dervu i u Listru, i gle, ondje bješe neki uèenik, po imenu Timotije, sin neke žene Jevrejke koja vjerovaše, a oca Grka;
[2] Za njega dobro svjedoèahu braæa koja bijahu u Listri i u Ikoniji.
[3] Ovoga namisli Pavle da uzme sa sobom; i uze ga, i obreza Jevreja radi koji bijahu u onijem mjestima: jer svi znadijahu oca njegova da bješe Grk.
[4] I kad prolažahu po gradovima, predavaše im da drže uredbe koje urediše apostoli i starješine u Jerusalimu.
[5] A crkve se utvrðivahu u vjeri, i svaki dan bivaše ih više.
[6] A kad proðoše Frigiju i Galatijsku zemlju, zabrani im Duh sveti govoriti rijeè u Aziji.
[7] A kad doðoše u Misiju šæadijahu da idu u Vitiniju, i Duh ne dade.
[8] A kad proðoše Misiju, siðoše u Troadu.
[9] I Pavlu se javi utvara noæu: bješe jedan èovjek iz Maæedonije, i stajaše moleæi ga i govoreæi: doði u Maæedoniju i pomozi nam.
[10] A kad vidje utvaru, odmah gledasmo da iziðemo u Maæedoniju, doznavši da nas Gospod pozva da im propovijedamo jevanðelje.
[11] A kad se odvezosmo iz Troade, doðosmo u Samotrak, i sjutradan u Neapolj,
[12] A odande u Filibu, koje je prvi grad zemlje Maæedonije, naselje Rimsko; i u onom gradu ostasmo nekoliko dana.
[13] A u dan subotni iziðosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja; i sjedavši govorismo k ženama koje se bijahu sabrale.
[14] I jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, iz grada Tijatirskoga, koja prodavaše skerlet, slušaše: i Gospod otvori srce njezino da pazi na rijeèi Pavlove.
[15] A kad se krsti ona i kuæa njezina, moljaše nas govoreæi: ako mislite da ja vjerujem Gospoda, uðite u moju kuæu i živite. I natjera nas.
[16] A dogodi se kad iðasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogaðaèki i vraèajuæi donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima.
[17] Ova poðe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreæi: ovi su ljudi sluge Boga najvišega, koji javljaju nama put spasenija.
[18] I ovako èinjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reèe duhu: zapovijedam ti imenom Isusa Hrista, iziði iz nje. I iziðe u taj èas.
[19] A kad vidješe njezini gospodari da iziðe nad njihova dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na pazar ka knezovima.
[20] I dovedavši ih k vojvodama, rekoše: ovi su ljudi Jevreji, i mute po našemu gradu,
[21] I propovijedaju obièaje kojijeh nama ne valja primati ni tvoriti, jer smo Rimljani.
[22] I sleže se narod na njih, i vojvode izdriješe im haljine, i zapovjediše da ih šibaju.
[23] I pošto ih zdravo izbiše baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamnièaru da ih dobro èuva.
[24] Primivši takovu zapovijest on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade.
[25] A u ponoæi bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu.
[26] A ujedanput tako se vrlo zatrese zemlja da se pomjesti temelj tamnièki; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi.
[27] A kad se probudi tamnièar i vidje otvorena vrata tamnièka, izvadi nož i šæaše da se ubije, misleæi da su pobjegli sužnji.
[28] A Pavle povika zdravo govoreæi: ne èini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje.
[29] A on zaiskavši svijeæu uletje i drkæuæi pripade k Pavlu i Sili;
[30] I izvedavši ih napolje reèe: gospodo! šta mi treba èiniti da se spasem?
[31] A oni rekoše: vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašæeš se ti i sav dom tvoj.
[32] I kazaše mu rijeè Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu.
[33] I uze ih u onaj sahat noæi i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah.
[34] I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.
[35] A kad bi dan, poslaše vojvode pandure govoreæi: pustite ova dva èovjeka.
[36] A tamnièar kaza rijeèi ove Pavlu: poslaše vojvode da se pustite; sad dakle iziðite i idite s mirom.
[37] A Pavle reèe njima: izbivši nas pred narodom bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu; i sad hoæe tajno da nas puste? Nije tako, nego sami neka doðu i izvedu nas.
[38] A panduri kazaše vojvodama ove rijeèi; i uplašiše se kad èuše da su Rimljani;
[39] I došavši umoliše ih, i izvedoše moleæi da iziðu iz grada.
[40] A kad iziðoše iz tamnice, doðoše k Lidiji, i vidjevši braæu utješiše ih, i otidoše.