[1] A jedan èovjek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade njivu,
[2] I sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donesavši jedan dijel metnu apostolima pred noge.
[3] A Petar reèe: Ananija! zašto napuni sotona srce tvoje da slažeš Duhu svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu?
[4] Kad je bila u tebe ne bješe li tvoja? I kad je prodade ne bješe li u tvojoj vlasti? Zašto si dakle takovu stvar metnuo u srce svoje? Ljudima nijesi slagao nego Bogu.
[5] A kad èu Ananija rijeèi ove, pade i izdahnu; i uðe veliki strah u sve koji slušahu ovo.
[6] A momci ušavši uzeše ga i iznesoše te zakopaše.
[7] A kad proðe oko tri sahata, uðe i žena njegova ne znajuæi šta je bilo.
[8] A Petar joj odgovori: kaži mi jeste li za toliko dali njivu? A ona reèe: da, za toliko.
[9] A Petar joj reèe: zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onijeh koji tvoga muža zakopaše pred vratima su, i iznijeæe te.
[10] I odmah padnu pred nogama njegovijem i izdahnu. A momci ušavši naðoše je mrtvu i iznesoše je i zakopaše kod muža njezina.
[11] I uðe veliki strah u svu crkvu i u sve koji èuše ovo.
[12] A rukama apostolskima uèiniše se mnogi znaci i èudesa meðu ljudima; i bijahu svi jednodušno u trijemu Solomunovu.
[13] A od ostalijeh niko ne smijaše pristupiti k njima; nego ih hvaljaše narod.
[14] A sve više pristajahu oni koji vjerovahu Gospoda, mnoštvo ljudi i žena,
[15] Tako da i po ulicama iznošahu bolesnike i metahu na posteljama i na nosilima, da bi kad proðe Petar barem sjenka njegova osjenila koga od njih.
[16] A dolažahu mnogi i iz okolnijeh gradova u Jerusalim, i donošahu bolesnike i koje muèahu neèisti duhovi; i svi ozdravljahu.
[17] Ali ustade poglavar sveštenièki i svi koji bijahu s njim, od jeresi sadukejske, i napuniše se zavisti,
[18] I digoše ruke svoje na apostole, i metnuše ih u opšti zatvor.
[19] A anðeo Gospodnji otvori noæu vrata tamnièka, i izvedavši ih reèe:
[20] Idite i stanite u crkvi te govorite narodu sve rijeèi ovoga života.
[21] A kad oni èuše, uðoše ujutru u crkvu, i uèahu. A kad doðe poglavar sveštenièki i koji bijahu s njim, sazvaše sabor i sve starješine od sinova Izrailjevijeh, i poslaše u tamnicu da ih dovedu.
[22] A kad sluge otidoše, ne naðoše ih u tamnici; onda se vratiše i javiše im
[23] Govoreæi: tamnicu naðosmo zakljuèanu sa svakom tvrðom i èuvare gdje stoje pred vratima; ali kad otvorismo, unutra nijednoga ne naðosmo.
[24] A kad èuše ove rijeèi poglavar sveštenièki i vojvoda crkveni i ostali glavari sveštenièki, ne mogahu im se naèuditi šta bi to sad bilo.
[25] A neko doðe i javi im govoreæi: eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu, stoje u crkvi i uèe narod.
[26] Tada otide vojvoda s momcima i dovede ih ne na silu: jer se bojahu naroda da ih ne pobije kamenjem.
[27] A kad ih dovedoše, postaviše ih pred sabor, i zapita ih poglavar sveštenièki govoreæi:
[28] Ne zaprijetismo li vam oštro da ne uèite u ovo ime? i gle, napuniste Jerusalim svojom naukom, i hoæete da bacite na nas krv ovoga èovjeka.
[29] A Petar i apostoli odgovarajuæi rekoše: veæma se treba Bogu pokoravati negoli ljudima.
[30] Bog otaca našijeh podiže Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo.
[31] Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za poglavara i spasa, da da Izrailju pokajanje i oproštenje grijeha.
[32] I mi smo njegovi svjedoci ovijeh rijeèi i Duh sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.
[33] A kad oni èuše vrlo se rasrdiše, i mišljahu da ih pobiju.
[34] Ali onda ustade u skupštini jedan farisej, po imenu Gamaliilo, zakonik, poštovan od svega naroda, i zapovjedi da apostoli malo iziðu napolje,
[35] Pa reèe njima: ljudi Izrailjci! gledajte dobro za ove ljude šta æete èiniti;
[36] Jer prije ovijeh dana usta Tevda, govoreæi da je on nešto, za kojijem pristade ljudi na broj oko èetiri stotine; on bi ubijen, i svi koji ga slušahu raziðoše se i propadoše.
[37] Potom usta Juda Galilejac, u dane prijepisa, i odvuèe dosta ljudi za sobom; i on pogibe, i svi koji ga slušahu razasuše se.
[38] I sad vam kažem: proðite se ovijeh ljudi i ostavite ih; jer ako bude od ljudi ovaj savjet ili ovo djelo, pokvariæe se.
[39] Ako li je od Boga, ne možete ga pokvariti, da se kako ne naðete kao bogoborci.
[40] Onda ga poslušaše, i dozvavši apostole izbiše ih, i zaprijetiše im da ne govore u ime Isusovo, i otpustiše ih.
[41] A oni onda otidoše od sabora radujuæi se što se udostojiše primiti sramotu za ime Gospoda Isusa.
[42] A svaki dan u crkvi i po kuæama ne prestajahu uèiti i propovijedati jevanðelje o Isusu Hristu.