[1] A kad oni govorahu narodu, naiðoše na njih sveštenici i vojvoda crkveni i sadukeji;
[2] I rasrdiše se, što oni uèe ljude i javljaju u Isusu vaskrsenije iz mrtvijeh.
[3] I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru: jer veæ bješe veèe.
[4] A od onijeh koji slušahu rijeè mnogi vjerovaše, i postade broj ljudi oko pet hiljada.
[5] A kad bi ujutru, skupiše se knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim,
[6] I Ana poglavar sveštenièki i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda sveštenièkoga;
[7] I metnuvši ih na srijedu pitahu: kakom silom ili u èije ime uèiniste vi ovo?
[8] Tada Petar napunivši se Duha svetoga reèe im: knezovi narodni i starješine Izrailjeve!
[9] Ako nas danas pitate za dobro djelo koje uèinismo bolesnu èovjeku te on ozdravi:
[10] Da je na znanje svima vama i svemu narodu Izrailjevu da u ime Isusa Hrista Nazareæanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvijeh, stoji ovaj pred vama zdrav.
[11] Ovo je kamen koji vi zidari odbaciste, a postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugom spasenija;
[12] Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojijem bi se mi mogli spasti.
[13] A kad vidješe slobodu Petrovu i Jovanovu, i znajuæi da su ljudi neknjiževni i prosti, divljahu se, a znadijahu ih da bijahu s Isusom.
[14] A videæi iscijeljenoga èovjeka gdje s njima stoji ne mogahu ništa protivu reæi.
[15] Onda im zapovjediše da iziðu napolje iz savjeta, pa pitahu jedan drugoga
[16] Govoreæi: šta æete èiniti ovijem ljudima? Jer veliki znak što uèiniše oni poznat je svima koji žive u Jerusalimu, i ne možemo odreæi;
[17] Ali da se dalje ne razilazi po narodu, da im oštro zaprijetimo da više ne govore za ime ovo nikome.
[18] I dozvavši ih zapovjediše im da ništa ne spominju niti uèe u ime Isusovo.
[19] Petar i Jovan odgovarajuæi rekoše im: sudite je li pravo pred Bogom da vas veæma slušamo negoli Boga?
[20] Jer mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i èusmo.
[21] A oni zaprijetivši im pustiše ih, ne našavši ništa kako bi ih muèili, naroda radi; jer svi hvaljahu Boga za ono što se bješe dogodilo.
[22] Jer onome èovjeku bješe više od èetrdeset godina na kom se dogodi ovo èudo zdravlja.
[23] A kad ih otpustiše, doðoše k svojima, i javiše šta im rekoše glavari sveštenièki i starješine.
[24] A oni kad èuše, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: Gospode Bože, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima;
[25] Koji ustima Davida sluge svojega reèe: zašto se bune neznabošci, i narodi izmišljavaju prazne rijeèi?
[26] Sastaše se carevi zemaljski, i knezovi se sabraše ujedno na Gospoda i na Hrista njegova.
[27] Zaista se sabraše u ovome gradu na svetoga sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat s neznabošcima i s narodom Izrailjevijem,
[28] Da uèine što ruka tvoja i savjet tvoj naprijed odredi da bude.
[29] I sad Gospode! pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama svojima da govore sa svakom slobodom rijeè tvoju;
[30] I pružaj ruku svoju na iscjeljivanje i da znaci i èudesa bivaju imenom svetoga sina tvojega Isusa.
[31] I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu rijeè Božiju sa slobodom.
[32] A u naroda koji vjerova bješe jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajednièko.
[33] I apostoli s velikom silom svjedoèahu za vaskrsenije Gospoda Isusa Hrista; i blagodat velika bješe na svima njima:
[34] Jer nijedan meðu njima ne bješe siromašan, jer koliko ih god bijaše koji imadijahu njive ili kuæe, prodavahu i donošahu novce što uzimahu za to,
[35] I metahu pred noge apostolima; i davaše se svakome kao što ko trebaše.
[36] A Josija, prozvani od apostola Varnava, koje znaèi sin utjehe, Levit rodom iz Kipra,
[37] On imadijaše njivu, i prodavši je donese novce i metnu apostolima pred noge.