[1] Kralj Nabukodonosor, svim narodima, pucima i jezicima, koji žive na zemlji: „Mir s vama!
[2] Učini mi se kao valjana stvar da vam predočim znamenja i čudesa koja najviši Bog učini za me:
[3] Kako li su silni znaci Njegovi, kako moćna čudesa! Kraljevstvo Njegovo je vječito, a vlada Njegova postojana od koljena do koljena.”
[4] „Ja, Nabukodonosor živjeh mirno u kući svojoj, sretno u svojoj palači,
[5] no, tad mi se prikaza san koji me posve uplaši. Uznemiriše me misli i viđenja dok sam ležao u krevetu.
[6] Tad naredih da mi se dovedu svi mudraci Babilona, da mi otkriju san i protumače.
[7] Potom su mađioničari, vračevi, Kaldejci i vidovnjaci prišli; ja im ispričah san, ali mi ga nisu mogli protumačiti.
[8] Naposljetku stiže Daniel – onaj kojeg nazvaše Baltazar po imenu boga moga, u kojemu je duh svetih bogova – i ja mu ispričam san govoreći:
[9] ‘O, Baltazare, vrhovni magu, otkrij mi san i protumači ga jer znam da je duh svetih bogova u tebi i da nijedna tajna nije preteška za tebe.’
[10] A ovo sam vidio dok sam ležao u krevetu: Pogledah, i gle, bi veoma visoko stablo usred zemlje.
[11] Stablo je raslo i bujalo, njegova krošnja dotače nebesa i mogla se vidjeti na cijeloj zemlji.
[12] Njegovo lišće bi divno, rodi silu plodova, i bi dovoljno hrane za sve. U njegovoj sjenci su se odmarale zvijeri poljske, ptice nebeske nađoše dom na granama, i sve živo se hranilo od njega.
[13] Vidjeh ovo dok sam ležao u krevetu, gle, s neba siđe stražar, svetac.
[14] On glasno stane vikati i govoriti: ‘Oborite stablo, sasijecite grane, stresite lišće i razbacajte plodove. Neka se zvijeri razbježe ispod njega, neka ptice pobjegnu sa grana.
[15] Ali ostavite panj i korijenje u zemlji, a oko njega učvrstite pojas od željeza i mjedi – neka to bude usred nježne travice. Neka ga pokvasi rosa nebeska; neka dijeli travu sa zvijerima poljskim.
[16] Neka mu se uzme um ljudski, a da um zvijeri, i neka ga snađe sedam razdoblja.
[17] Ova je osuda naredba stražara, odluka po riječima sveca, da sve živo spozna da Najuzvišeniji vlada kraljevstvom ljudskim i da ga daje po vlastitom nahođenju, da će nad njega postaviti najnižeg među ljudima.’
[18] Ovo je san koji ja, Nabukodonosor, usnih. Protumači mi san Baltazare, jer nijedan mudrac u mom kraljevstvu nije kadar da to učini, ali ti to možeš učiniti jer duh svetih bogova u tebi.”
[19] Tad se Daniel, kojeg su zvali Baltazar, zabrine, i neko vrijeme ostane vidno uznemiren. Kralj mu se obrati govoreći: „Baltazare, nemoj da te uznemirava san ili njegovo značenje.” A Baltazar odgovori: „Gospodaru, neka ovaj san bude određen tvojim mrziteljima, a njegovo značenje tvojim dušmanima.
[20] Stablo koje je izraslo i ojačalo, čija je krošnja dotaknula nebesa, koje se vidi sa svih mjesta na zemlji,
[21] čiji su listovi divni, i koje daje hranu svima, ispod kojeg divlje zvijeri nalaze hlada i na čijim granama stanuju ptice –
[22] to si ti, o, kralju, koji si izrastao i postao silan. Tvoja slava je porasla i dotaknula nebesa, a vladavina tvoja sve krajeve zemljine.
[23] Nadalje, kralj je ugledao stražara, sveca, kako silazi s nebesa i viče: ‘Oborite stablo i uništite ga, ali ostavite panj i korijenje u zemlji, a oko njega učvrstite pojas od željeza i mjedi, između nježne trave. Neka ga pokvasi rosa nebeska; neka dijeli travu s zvijerima poljskim, sve dok ga ne snađe sedam razdoblja’;
[24] a ovo je značenje, o kralju: to je odredba Najuzvišenijeg koja se tiče moga gospodara, kralja.
[25] Naime, da će te otjerati od ljudi, da ćeš živjeti među zvijerima poljskim; da ćeš pasti travu kao vo i da će te kvasiti nebeska rosa, i da će preko tebe preći sedam razdoblja dok ne spoznaš da Najuzvišeniji vlada ljudskim kraljevstvom i da ga daje po vlastitom nahođenju.
[26] Onako kako je naređeno da se ostavi panj s korijenjem, tako će i tebi potvrditi kraljevstvo u ono vrijeme kad spoznaš da nebesa vladaju.
[27] Stoga prihvati savjet, o kralju: odvrati se od svojih grijeha čineći dobro, od svoje opakosti dijeleći milost potlačenim, i možda ćeš tako produžiti vlastito blagostanje.”
[28] Sve ovo snađe kralja Nabukodonosora
[29] Jedne prilike je, dvanaest mjeseci nakon ovoga, šetao na krovu kraljevskog dvora u Babilonu,
[30] i kralj reče: „Zar nije divan Babilon koji podigoh silom svoje moći kao kraljevu prijestolnicu i slavu moje uzvišenosti?”
[31] Dok je kralj još govorio, zagrmi glas s nebesa: „O, Nabukodonosore, rečeno ti je ovako: kraljevstvo te ostavlja,
[32] bit ćeš otjeran od ljudi i živjet ćeš s poljskim zvijerima. Past ćeš travu kao vo, i snaći će te sedam razdoblja dok ne spoznaš da Najuzvišeniji vlada ljudskim kraljevstvom i da ga daje po vlastitom nahođenju.”
[33] Ove riječi o Nabukodonosoru se istog trena ispune. Protjeraše ga, bio je primoran pasti travu kao vo, i njegovo tijelo bi nakvašeno rosom sve dok mu kosa ne izraste i bi duga kao orlovo perje, a nokti kao kandže kakve ptice.
[34] „Pošto se navršiše dani, ja, Nabukodonosor, pogledah u nebesa i vrati mi se razum. Tad zahvalih Najuzvišenijem: Slavio sam i hvalio Onoga Koji živi dovijeka, jer vlast Njegova, je vlast vječita, i kraljevstvo Njegovo opstaje s koljena na koljeno;
[35] svi stanovnici zemlje su ništarija, a On upravlja po Svojoj volji, čini tako s vojskom nebeskom i sa stanovnicima zemlje; niko Ga ne može uhvatiti za ruku vičući: ‘Šta učini?’
[36] Tako mi se istovremeno vrati razum i slava moga kraljevstva, moja uzvišenost i otmjenost. Tražili su me savjetnici i činovnici, i ja se opet učvrstih u svome kraljevstvu. Stekoh još veću slavu no prije.
[37] A sada ja, Nabukodonosor, slavim i hvalim Kralja nebesa, jer sva su Njegova djela prava i putevi pošteni; putevi Onoga Koji može poniziti one što u oholosti hode.”