[1] Rijeèi propovjednika sina Davidova cara u Jerusalimu.
[2] Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština.
[3] Kaka je korist èovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem?
[4] Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek.
[5] Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi.
[6] Vjetar ide na jug i obræe se na sjever: ide jednako obræuæi se, i u obrtanju svom vraæa se.
[7] Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraæaju da opet teku.
[8] Sve je muèno, da èovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.
[9] Što je bilo to æe biti, što se èinilo to æe se èiniti, i nema ništa novo pod suncem.
[10] Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Veæ je bilo za vijekova koji su bili prije nas.
[11] Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što æe poslije biti neæe se pominjati u onijeh koji æe poslije nastati.
[12] Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu;
[13] I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošæu sve što biva pod nebom; taj muèni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muèe oko njega.
[14] Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu.
[15] Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti.
[16] Ja rekoh u srcu svom govoreæi: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošæu sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja.
[17] I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu.
[18] Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.