[1] Opet vidjeh sve nepravde koje se èine pod suncem, i gle, suze onijeh kojima se èini nepravda, i nemaju ko bi ih potješio ni snage da se izbave iz ruku onijeh koji im èine nepravdu; nemaju nikoga da ih potješi.
[2] Zato hvalih mrtve koji veæ pomriješe više nego žive koji još žive.
[3] Ali je bolji i od jednijeh i od drugih onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem.
[4] Jer vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist èovjeku od bližnjega njegova. I to je taština i muka duhu.
[5] Bezumnik sklapa ruke svoje, i jede svoje tijelo.
[6] Bolja je jedna grst u miru nego obje grsti s trudom i mukom u duhu.
[7] Opet vidjeh taštinu pod suncem:
[8] Ima ko je sam, inokosan, nema ni sina ni brata, i opet nema kraja trudu njegovu, i oèi njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli: za koga se muèim i oduzimam svojoj duši dobra? I to je taština i zao posao.
[9] Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda.
[10] Jer ako jedan padne, drugi æe podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne.
[11] Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako æe se zgrijati?
[12] I ako bi ko nadjaèao jednoga, dvojica æe mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako.
[13] Bolje je dijete ubogo a mudro nego car star a bezuman, koji se veæ ne zna pouèiti.
[14] Jer jedan izlazi iz tamnice da caruje, a drugi koji se rodi da caruje osiromaši.
[15] Vidjeh sve žive koji hode pod suncem gdje pristaju za djetetom drugim, koje æe stupiti na njegovo mjesto.
[16] Nema kraja narodu koji bijaše pred njim, a koji poslije nastanu neæe se radovati njemu. I to je taština i muka duhu.