[1] Ima zlo koje vidjeh pod suncem i èesto je meðu ljudima:
[2] Nekome Bog da bogatstvo i blago i slavu, te duša njegova ima sve što god želi, ali mu ne da Bog da to uživa, nego uživa drugi. To je taština i ljuto zlo.
[3] Da bi ko rodio sto sinova i živio mnogo godina i dani bi se vijeka njegova veoma namnožili, a duša se njegova ne bi nasitila dobra, te ni pogreba ne bi imao, kažem da je bolje nedonošèe od njega.
[4] Jer uzalud doðe i u tamu otide i ime mu je tamom pokriveno;
[5] Ni sunca ne vidje, niti što pozna, a poèiva bolje nego onaj.
[6] I da bi živio dvije tisuæe godina, a dobra ne bi uživao, ne odlaze li svi na jedno mjesto?
[7] Sav je trud èovjeèji za usta njegova, ali se ne može nasititi duša njegova.
[8] Jer šta ima mudri više nego bezumni? šta li siromah, koji se umije vladati meðu živima?
[9] Bolje je vidjeti oèima negoli željeti; i to je taština i muka duhu.
[10] Što je ko, davno je tijem nazvan; i zna se da je èovjek i da se ne može suditi s jaèim od sebe.
[11] Kad dakle ima mnogo stvari koje umnožavaju taštinu, kaka je korist èovjeku?
[12] Jer ko zna što je dobro èovjeku u životu, za malo dana taštega života njegova, koji mu prolaze kao sjen? ili ko æe kazati èovjeku šta æe biti poslije njega pod suncem?