[1] Dolazim u svoj vrt, sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam, jedem med svoj i saće, pijem vino svoje i mlijeko. Jedite, prijatelji moji, pijte i opijte se ljubavlju!
[2] Spavam ali mi srce bdije. Tamo je glas ljubljenog mog, on kuca! „Otvori mi, sestro moja, ljubavi, golubice, savršena, jer glava mi je puna rose kovrdže moje namočene kapima noći!”
[3] Haljinu sam svoju skinula, kako da je ponovo navučem? Noge sam svoje oprala, kako da ih ponovo uprljam?
[4] Ali dragi moj pruži ruku kroz otvor; tad mi srce uzdrhta.
[5] Ustadoh da otvorim dragom svome; a iz ruku mi prokapa smirna, i prsti mi bijahu nježni na ručki na koju se smirna prosu.
[6] Tad otvorih dragom svome; ali se ljubljeni povuče, nestade. Duša moja izađe na riječ njegovu. Tražih ga, ali ga ne nađoh. Zvala sam ga, ali on ne odgovori.
[7] Čuvari me sretoše što grad obilaze; tukoše me i raniše te mi plašt oteše, čuvari zidina.
[8] Zaklinjem vas, kćeri jerusalemske, ako mi dragog nađete, šta da mu kažete? Da bolesna sam od ljubavi!
[9] Što je tvoj dragi bolji od drugih, o ti najljepša među ženama? Što je tvoj dragi ispred drugih pa nas tako zaklinješ.
[10] Moj dragi je bijel i rumen, ističe se među deset hiljada!
[11] Glava mu je kao zlato čisto, kosa kovrdžava, crna kao gavran.
[12] Oči su mu kao golubovi iznad potoka, zubi mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani.
[13] Obrazi su mu kao lijehe bilja mirisnog – tamo gdje visoko raste; usne kao ljiljani iz kojih teče smirna dragocjena.
[14] Prsti su mu poput štapića zlatnih, punih dragulja; tijelo – remek djelo bjelokosti pokriveno safirima.
[15] Noge su mu kao stupovi mramorni, utemeljene na podnožju zlatnom, stas mu kao Libanon, vitak poput cedra.
[16] Slatkih li je usana, i sve je na njemu ljupko. Takav je moj dragi takav je prijatelj moj, o kćeri jerusalemske!