[1] Po postelji svojoj noćima sam tražila onog što duša moja ljubi; tražila sam ga, ali ga ne nađoh.
[2] Ustati hoću i po gradu lutati, ulicama i tržnicama; želim tražiti onoga što duša moja ljubi! Tražim ga, ali ga ne nađoh.
[3] Stražari me nađoše, što po gradu kruže: „Da li ste vidjeli onoga što duša moja ljubi?”
[4] Samo što kraj njih prođoh, nađoh onoga što duša moja ljubi. Zagrlih ga i više ne puštah, dok ga ne dovedoh u dom majke, u ložnicu svoje roditeljke.
[5] Zaklinjem vas, kćeri jerusalemske srnama i jelenima poljskim; ne budite i ne dražite ljubavi dok sama ne bude htjela.
[6] Ko to iz pustinje stiže? Poput stupova dima izgleda, iz kâda, smirne i tamjana i svih prašaka mirodijskih?
[7] Gle, to je nosiljka Salomonova, šezdeset junaka oko njega, najkršnijih u Izraelu.
[8] Svi su mačevima naoružani, ratu vični, svakome je sablja o boku, zbog opasnosti noćnih.
[9] Sebi je kralj Salomon prijestolje načinio od drveta libanonskog.
[10] Stupovi su od srebra izrađeni, naslon od zlata, sjedište od grimiza, unutra je sve ljubavlju ukrašeno od kćeri jerusalemskih.
[11] Izađite, o kćeri Siona, i gledajte, kralja Salomona sa svojim vijencem, kojim ga je majka okitila na dan vjenčanja njegovog, na dan radosti njegova srca!