[1] Ja cvijet sam šaronski, ljiljan u dolini.
[2] Kao što je ljiljan među trnjem, takva je prijateljica moja među djevojkama!
[3] Kao jabuka među stablima šumskim, takav je dragi moj među momcima. Kako sam rado sjedila u njenoj sjenci i plod mi je njen ukusan.
[4] U odaje vina me uveo, a ljubav je njegova zastava nada mnom.
[5] Kolačima me osladio, osvježio jabukama; jer bolesna sam od ljubavi!
[6] Neka ljevicu svoju metne pod moju glavu, i neka me zagrli desnicom!
[7] Zaklinjem vas, kćerke jerusalemske, srnama i jelenima poljskim: ne budite i ne dražite ljubav dok sama ne bude htjela.
[8] Tamo glas je moga dragog! Gle, on stiže! Preskače brjegove, i prelazi preko planina!
[9] Dragi je moj kao srna, ili kao jelen mladi. Gle, on stoji tamo iza našeg zida, i gleda kroz prozor, kroz rešetke.
[10] Dragi moj glas podiže i kaže: „Hajde, prijateljice moja, dođi, ljepoto!
[11] Jer gle, zima je prošla, kiša se pokupila i nestala;
[12] cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme ptičije pjesme dođe, i glas se grlica čuje u našoj zemlji.
[13] Na smokvi sazrijevaju plodovi, vinograd u cvatu miriše; hajde, kreni, prijateljice moja, ljepoto moja, dođi!
[14] Golubice moja u špiljama stijene, u skrovištu hridi; daj da ti vidim lice, daj da ti glas čujem! Jer glas ti je sladak, i krasno je lice tvoje.”
[15] Pohvatajte lisice, male lisice, što vinograde kvare; jer naši vinogradi su u cvatu!
[16] Dragi moj pripada meni, i ja sam njegova, on pase među ljiljanima.
[17] Prije no što dan zahladni i sjenke se razbježe, vrati se, dragi moj, poput srne, ili jelena mladog na vrhovima raštrkanim!