[1] Potom narod digne veliku viku, ljudi i njihove žene su govorili protiv svoje braće, Judejaca.
[2] Jedni su govorili: „Mnogo je naših sinova i kćeri i nama valja nabaviti žita, da imamo šta jesti i da živimo!”
[3] Drugi su govorili: „Morali smo založiti svoje njive, svoje vinograde i kuće da dobijemo žita jer vlada glad!”
[4] A ostali su vikali: „Morali smo unajmiti novca za naše njive i vinograde da bismo caru mogli platiti porez!
[5] No, i naša braća su iste krvi i mesa kao i mi, naša djeca su kao njihova djeca. I gle, ipak smo morali svoje sinove i kćeri davati u ropstvo, a već su neke naše kćeri postale robinje. Mi nismo u stanju da to spriječimo, jer naše njive i vinogradi već pripadaju drugima!”
[6] Ali ja sam se silno rasrdio kad sam čuo viku i ove riječi.
[7] Tad razmislim, i ukorim knezove i poglavare rekavši im: „Zar hoćete lihvariti među svojom braćom?” Zato sazovem veliki skup protiv njih,
[8] pa im se obratim govoreći: „Otkupili smo onoliko svoje braće, Judejaca, koje su prodali neznabošcima, koliko smo imali mogućnosti; no, vi hoćete prodavati i svoju rođenu braću? Da li ih možda treba prodati nama?” A oni su šutjeli i nisu ništa odgovarali.
[9] Tad nastavim: „To što činite nije dobro! Zar ne biste trebali hoditi u strahu našeg Boga kako biste spriječili izrugivanje naroda, naših neprijatelja?
[10] Moja braća, moje sluge i ja posudili smo im novca i žita. Hoćemo im oprostiti dug!
[11] A vi im još danas vratite njihove njive, vinograde, maslinjake i domove; uz to stoti dio novca, žita, vina i ulja koje ste im nametnuli!”
[12] Tad oni odvrate: „Vratit ćemo im i nećemo ništa od njih potraživati, učinit ćemo onako kako si ti kazao!” Zatim sam sazvao svećenike i dao da se ovi zakunu na svoje riječi i da će tako postupiti.
[13] Uz to sam protresao prednjicu na svojoj košulju i rekao: „Neka ovako Gospod svakog čovjeka otrese od njegove kuće i njegovog imanja, svakog ko je ovako obećao, ali se nije držao svojih riječi; doista, neka bude ovako ispražnjen i otresen!” I cijela zajednica uzvrati: „Amin!” Tako su slavili Gospoda, a narod je postupao po ovim riječima.
[14] A u ovom vremenu u kojem mi bi naređeno da budem namjesnik u zemlju Judeji, od dvadesete do trideset i druge godine Artakserksovog carevanja, za punih dvanaest godina, nisam za sebe i svoju braću zahtijevao namjesničku plaću.
[15] Raniji namjesnici, koji su služili prije mene, tlačili su narod i uzimali od njega hljeba i vina, a uz to i četrdeset šekela u srebru; i njihove su se sluge bahato odnosile prema narodu. No, ja nisam činio tako zbog straha Božijeg.
[16] Uz to sam pomagao pri obnavljanju zidina, a nisam stekao zemlje; sve moje sluge su se tamo skupljale da pomažu.
[17] Svi su jeli za mojim stolom, Judejci kao i nadzornici, svega stotinu i pedeset muževa, i onih koji su od naroda iz okolice dolazili nama.
[18] Svaki dan su mi spremali jednog ovna, šest izabranih ovaca, peradi, i svakog desetog dana mnogo raznih vrsta vina; za sve ovo nisam tražio namjesničku plaću jer je ovaj narod teško služio.
[19] Bože, prisjeti se za moje dobro, svega što sam učinio za ovaj narod!