[1] No, desi se da se Sanbalat grozno razbjesni i razgnjevi kad je doznao da gradimo zidine, tad se veoma razljutio i podsmijavao Judejcima.
[2] Tad je ovako govorio pred svojom braćom i ratnicima u Samariji: „Šta rade ovi nemoćni Judejci? Da li da im popustimo? Da li će prinijeti žrtvu? Hoće li jednog dana završiti? Hoće li iz ruševina nanovo u život podignuti kamenice, premda su spaljene?”
[3] Amonac Tobija, koji je bio uz njega, tada reče: „Neka grade šta hoće! Lisica bi porušila te njihove kamene zidine kad bi krenula gore!”
[4] Bože naš, čuj kako nas preziru i daj da njihove poruge padnu na njim same, i predaj ih pljački u nekoj zemlji sužanjstva!
[5] Nemoj im prekrivati grijeha, i nemoj izbrisati njihov prijestup; jer su Te oni izazvali pred onima koji grade.
[6] No, mi ćemo i dalje graditi zid; i nazidaše zid do polovice njegove visine. Tako se narod ohrabrio za rad.
[7] Tako se Sanbalat, Tobija, Arapi, Amonci, Asdođani silno razljute kada su čuli da podizanje Jerusalemskih zidina dobro napreduje, i da su zazidali sve pukotine.
[8] Zato se urote i odluče da će poći protiv Jerusalema kako bi napravili pometnju.
[9] No, mi smo se molili našem Bogu i postavili stražu koja nas je čuvala danju i noću.
[10] Tad Juda reče: „Naši su se nosači umorili i klonuli, ima toliko krša; ne možemo sami izgraditi zid!”
[11] Ali naši neprijatelji pričahu: „Neće znati ni opaziti dok ne zađemo među njih i onda ćemo ih pobiti i spriječiti da dovrše radove!”
[12] No, kad smo mi Judejci koji su živjeli u njihovoj blizini dolazili i deset puta govorili: „Kreću na nas sa svih strana, gdje god se okrenete!”,
[13] tad sam postrojio narod po rodovima u dobro zaštićenim mjestima iza zidina, i na otvore, naoružan mačevima, kopljima i lukovima.
[14] Sve sam to razgledao, a potom otišao da se obratim knezovima, narodnim poglavarima i ostalom narodu. I ovako rekoh: „Nemojte se njih plašiti! Sjetite se velikog, strašnog Gospoda, i borite se za svoju braću, za svoje sinove i kćeri, za vaše žene i kuće!”
[15] Kada su neprijatelji čuli da znamo za njihove namjere, i da je Bog osujetio njihovu zavjeru, mi se vratismo nazad zidu i nastavismo sa radovima.
[16] Od toga dana je polovina mojih sluga pomagala pri poslovima, dok je druga polovina stajala spremna sa kopljima, štitovima, lukovima i oklopima; a poglavari su stajali iza cijelog Judinog doma,
[17] koji je gradio zid. Tako su težaci koji su nosili stvari jednom rukom obavljali poslove, dok su u drugoj držali spremno oružje.
[18] Svaki je radnik imao pripasan mač i tako radio; no, trubači su stajali kraj mene.
[19] Obratio sam se knezovima, poglavarima i ostalom narodu: „Posao je obiman i dug, a mi smo rasuti na zidinama i udaljeni jedni od drugih!
[20] A vi se skupite tamo gdje čujete trubu. Bog će se boriti na našoj strani!”
[21] Tako smo radili, dok je polovina naših ljudi držala koplje, a radili smo od zore do izlaska zvijezda.
[22] Tada sam još rekao narodu: „Neka svako sa svojim slugom konači u Jerusalemu, kako bi po noći stražarili, a po danu radili!”
[23] Tako ni ja, ni moja braća, niti bilo ko od sluga ni stražari nisu skidali odjeću i opremu; svako je kraj sebe držao oružje i vode.