[1] Zato imajuæi ovu službu kao što bismo pomilovani, ne dosaðuje nam se;
[2] Nego se odrekosmo tajnoga srama da ne živimo u lukavstvu, niti da izvræemo rijeè Božiju, nego javljanjem istine da se pokažemo svakoj savjesti èovjeèijoj pred Bogom.
[3] Ako li je pak pokriveno jevanðelje naše, u onima je pokriveno koji ginu,
[4] U kojima Bog svijeta ovoga oslijepi razume nevjernika, da im ne zasvijetli vidjelo jevanðelja slave Hristove, koji je oblièje Boga, koji se ne vidi.
[5] Jer sebe ne propovijedamo nego Hrista Isusa Gospoda, a sebe same vaše sluge Isusa Gospoda radi.
[6] Jer Bog koji reèe da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista.
[7] Ali ovo blago imamo u zemljanijem sudovima, da premnoštvo sile bude od Boga a ne od nas.
[8] U svemu imamo nevolje, ali nam se ne dosaðuje; zbunjeni smo, ali ne gubimo nada;
[9] Progone nas, ali nijesmo ostavljeni; obaljuju nas, ali ne ginemo.
[10] I jednako nosimo na tijelu smrt Gospoda Isusa, da se i život Isusov na tijelu našemu pokaže.
[11] Jer mi živi jednako se predajemo na smrt za Isusa, da se i život Isusov javi na smrtnome tijelu našemu.
[12] Zato dakle smrt vlada u nama, a život u vama.
[13] Imajuæi pak onaj isti duh vjere kao što je napisano: vjerovah, zato govorih; mi vjerujemo, zato i govorimo.
[14] Znajuæi da æe onaj koji podiže Isusa, i nas podignuti s Isusom, i postaviti s vama.
[15] Jer je sve vas radi, da blagodat umnožena izobiluje hvalama na slavu Božiju.
[16] Zato nam se ne dosaðuje; no ako se naš spoljašnji èovjek i raspada, ali se unutrašnji obnavlja svaki dan.
[17] Jer naša laka sadašnja briga donosi nam vjeènu i od svega pretežniju slavu,
[18] Nama koji ne gledamo na ovo što se vidi, nego na ono što se ne vidi; jer je ovo što se vidi, za vrijeme, a ono što se ne vidi, vjeèno.