[1] Ovo pak sudih u sebi da opet ne doðem k vama u žalosti.
[2] Jer ako ja èinim žalost vama, ko je koji æe mene veseliti osim onoga koji prima žalost od mene?
[3] I pisah vam ovo isto, da kad doðem ne primim žalost na žalost, a za koje bi valjalo da se veselim nadajuæi se na sve vas da je moja radost sviju vas.
[4] Jer od brige mnoge i tuge srca napisah vam s mnogijem suzama, ne da biste se ožalostili nego da biste poznali ljubav koju imam izobilno k vama.
[5] Ako li je ko mene ražalio, ne ražali mene, do nekoliko, da ne otežam svima vama.
[6] Jer je dovoljno takovome kar ovaj od mnogijeh.
[7] Zato vi nasuprot veæma da opraštate i tješite, da takovi kako ne padne u preveliku žalost.
[8] Zato vas molim, utvrdite k njemu ljubav.
[9] Jer vam zato i pisah, da poznam poštenje vaše jeste li u svaèemu poslušni.
[10] A kome vi što oprostite onome opraštam i ja; jer ja ako što kome oprostih, oprostih mu vas radi mjesto Isusa Hrista,
[11] Da nas ne prevari sotona; jer znamo šta on misli.
[12] A kad doðoh u Troadu da propovijedam jevanðelje Hristovo, i otvoriše mi se vrata u Gospodu,
[13] Ne imadoh mira u duhu svojemu, ne našavši Tita, brata svojega; nego oprostivši se s njima iziðoh u Maæedoniju.
[14] Ali hvala Bogu koji svagda nama daje pobjedu u Hristu Isusu, i kroz nas javlja miris poznanja svojega na svakom mjestu.
[15] Jer smo mi Hristov miris Bogu i meðu onima koji se spasavaju i koji ginu:
[16] Jednima dakle miris smrtni za smrt, a drugima miris životni za život. I za ovo ko je vrijedan?
[17] Jer mi nijesmo kao mnogi koji neèisto propovijedaju rijeè Božiju, nego iz èistote, i kao iz Boga, pred Bogom, u Hristu govorimo.