[1] Poèinjemo li se opet sami hvaliti vama? Ili trebamo kao neki preporuènijeh poslanica na vas ili od vas?
[2] Jer ste vi naša poslanica napisana u srcima našima, koju poznaju i èitaju svi ljudi;
[3] Koji ste se pokazali da ste poslanica Hristova, koju smo mi služeæi napisali ne mastilom nego Duhom Boga živoga, ne na kamenijem daskama nego na mesanijem daskama srca.
[4] A takovo pouzdanje imamo kroz Hrista u Boga,
[5] Ne da smo vrsni od sebe pomisliti što, kao od sebe, nego je naša vrsnoæa od Boga;
[6] Koji i uèini nas vrsne da budemo sluge novom zavjetu, ne po slovu nego po duhu; jer slovo ubija, a duh oživljuje.
[7] Ako li služba smrti koja je u kamenju izrezana slovima, bi u slavi da sinovi Izrailjevi ne mogoše pogledati na lice Mojsijevo od slave lica njegova koja prestaje:
[8] Akamoli neæe mnogo veæma služba duha biti u slavi?
[9] Jer kad je služba osuðenja slava, mnogo veæma izobiluje služba pravde u slavi.
[10] Jer i nije slavno što se proslavi s ove strane prema prevelikoj slavi.
[11] Jer kad je slavno ono što prestaje, mnogo æe veæma biti u slavi ono što ostaje.
[12] Imajuæi dakle takovi nad s velikom slobodom radimo;
[13] I ne kao što Mojsije metaše pokrivalo na lice svoje, da ne bi mogli sinovi Izrailjevi gledati svršetka onome što prestaje.
[14] No zaslijepiše pomisli njihove; jer do samoga ovog dana stoji ono pokrivalo neotkriveno u èitanju starog zavjeta, jer u Hristu prestaje.
[15] Nego do danas kad se èita Mojsije, pokrivalo na srcu njihovom stoji.
[16] A kad se obrate ka Gospodu, uzeæe se pokrivalo.
[17] A Gospod je Duh: a gdje je Duh ondje je sloboda.
[18] Mi pak svi koji otkrivenijem licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u to isto oblièje iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.