[1] „A sada postroji vojsku, o kćeri četa; opsjedaju nas, palicom šamaraju suca Izraelova.
[2] A ti, Betleheme, Efrato, koji si najmanji među kneževinama judejskim, iz tebe će za me izniknuti onaj koji će vladati Izraelom, čiji je dolazak najavljen odavno, od dana drevnih.”
[3] Zato će ih ostaviti do onoga vremena kad ona trudnica rodi. Tad će se ostatak njegove braće vratiti narodu Izraelovu.
[4] Stati će kao pastir svoga stada u sili Gospodnjoj, u slavi imena Gospodnjeg, Boga njegova. A oni će živjeti u miru jer od sad će biti silan, sve do kraja zemljinih,
[5] a on će biti mir njihov. Kad Asirac dođe u našu zemlju, kad zakorači u naše dvorove, a mi ćemo protiv njega podići sedam pastira, osam narodnih kneževa;
[6] oni će mačem opasti zemlju asirsku, zemlju Nimrod i prilaze njene, i spasit će nas od Asirca kad dođe u zemlju našu, i zakorači preko naše granice.
[7] Tad će ostatak Jakovljev biti usred mnogih naroda kao rosa Gospodnja, kao kiša što kvasi travke koja ne čeka na čovjeka niti na sinove ljudske.
[8] A ostatak Jakovljev bit će među mnogim narodima kao lav među zvijerima šumskim, kao lavić među stadima ovaca, koji razdire i gazi kad navali i nema nikoga da ih izbavi.
[9] Podići ćeš ruku svoje na neprijatelje i propast će svi dušmani tvoji.
[10] „A tog dana” – tako kaza Gospod – „potamanit ću sve konje tvoje, porazbijati sva kola tvoja.
[11] Razorit ću gradove tvoje, i porušiti sve tvrđave,
[12] izbit ću vračanje iz ruku tvojih, i neće više biti tvojih vidovnjaka.
[13] Smrvit ću vaše idole, sve stupove među vama, i nećete se više klanjati djelima ruku svojih.
[14] Iskorijenit ću ašere iz tebe, i sravniti gradove tvoje.
[15] Osvetit ću se u srdžbi i gnjevu narodima neposlušnim.”