[1] Tako i prvi zavjet imaše pravde bogomoljstva i svetinju zemaljsku.
[2] Jer skinija bješe naèinjena prva, u kojoj bijaše svijeænjak i trpeza i postavljeni hljebovi, što se zove svetinja.
[3] A za drugijem zavjesom bijaše skinija, koja se zove svetinja nad svetinjama,
[4] Koja imaše zlatnu kadionicu, i kovèeg zavjeta okovan svuda zlatom, u kome bijaše zlatan sud s manom, i palica Aronova, koja se bješe omladila, i ploèe zavjeta.
[5] A više njega bijahu heruvimi slave, koji osjenjavahu oltar; o èemu se ne može sad govoriti redom.
[6] A kad ovo bijaše tako ureðeno, ulažahu sveštenici svagda u prvu skiniju i savršivahu službu Božiju.
[7] A u drugu ulažaše jednom u godini sam poglavar sveštenièki, ne bez krvi, koju prinosi za sebe i za narodna neznanja.
[8] Ovijem pokazivaše Duh sveti da se još nije otvorio put svetijeh, dokle prva skinija stoji;
[9] Koja ostade prilika za sadašnje vrijeme, u koje se prinose dari i žrtve, i ne mogu da se svrše po savjesti onoga koji služi,
[10] Osim u jelima i piæima, i razliènom umivanju i pravdanju tijela, koje je postavljeno do vremena popravljenja.
[11] Ali došavši Hristos, poglavar sveštenièki dobara koja æe doæi, kroz bolju i savršeniju skiniju, koja nije rukom graðena, to jest, nije ovoga stvorenja,
[12] Ni s krvlju jarèijom, niti teleæom, nego kroz svoju krv uðe jednom u svetinju, i naðe vjeèni otkup.
[13] Jer ako krv junèija i jarèija, i pepeo junièin, pokropivši njom opoganjene, osveæuje na tjelesnu èistotu;
[14] Akamoli neæe krv Hrista, koji Duhom svetijem sebe prinese bez krivice Bogu, oèistiti savjest našu od mrtvijeh djela, da služimo Bogu živome i istinome?
[15] I zato je novome zavjetu posrednik, da kroz smrt, koja bi za otkup od prestupaka u prvome zavjetu, obeæanje vjeènoga našljedstva prime zvani.
[16] Jer gdje je zavjet valja da bude i smrt onoga koji èini zavjet.
[17] Jer je zavjet po smrti potvrðen: buduæi da nema nikakve sile dok je živ onaj koji ga je naèinio.
[18] Jer ni prvi nije utvrðen bez krvi.
[19] Jer kad Mojsije izgovori sve zapovijesti po zakonu svemu narodu, onda uze krvi jarèije i teleæe, s vodom i vunom crvenom i isopom, te pokropi i knjigu i sav narod
[20] Govoreæi: ovo je krv zavjeta koji Bog naèini s vama.
[21] A tako i skiniju i sve sudove službene pokropi krvlju.
[22] I gotovo sve se krvlju èisti po zakonu, i bez proljeva krvi ne biva oproštenje.
[23] Tako je trebalo da se oblièja nebeskijeh ovima èiste, a sama nebeska boljijem žrtvama od ovijeh.
[24] Jer Hristos ne uðe u rukotvorenu svetinju, koja je prilika prave, nego u samo nebo, da se pokaže sad pred licem Božijim za nas;
[25] Niti da mnogo puta prinosi sebe, kao što poglavar sveštenièki ulazi u svetinju svake godine s krvlju tuðom:
[26] Inaèe bi on morao mnogo puta stradati od postanja svijeta; a sad jednom na svršetku vijeka javi se da svojom žrtvom satre grijeh.
[27] I kao što je ljudima odreðeno jednom umrijeti, a potom sud:
[28] Tako se i Hristos jednom prinese, da uzme mnogijeh grijehe; a drugom æe se javiti bez grijeha na spasenije onima koji ga èekaju.