[1] Zato da ostavimo poèetak Hristove nauke i da se damo na savršenstvo: da ne postavljamo opet temelja pokajanja od mrtvijeh djela, i vjere u Boga,
[2] Nauke krštenja, i metanja ruku, i vaskrsenija mrtvijeh, i suda vjeènoga.
[3] I ovo æemo uèiniti ako Bog dopusti.
[4] Jer nije moguæe one koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dara nebeskoga, postali zajednièari Duha svetoga,
[5] I okusili dobre rijeèi Božije, i sile onoga svijeta, i otpali,
[6] Opet obnoviti na pokajanje, jer sami sebi nanovo raspinju i ruže sina Božijega.
[7] Jer zemlja koja pije dažd što èesto na nju pada, i koja raða povræe dobro onima koji je rade, prima blagoslov od Boga;
[8] A koja iznosi trnje i èièak, nepotrebna je i kletve blizu, koja se najposlije sažeže.
[9] Ali od vas, ljubazni, nadamo se boljemu i što se drži spasenija, ako i govorimo tako.
[10] Jer Bog nije nepravedan da zaboravi djelo vaše i trud ljubavi koju pokazaste u ime njegovo, posluživši svetima i služeæi.
[11] Ali želimo da svaki od vas pokaže to isto staranje da se nad održi tvrdo do samoga kraja;
[12] Da ne budete ljenivi, nego da se ugledate na one koji vjerom i trpljenjem dobijaju obeæanja.
[13] Jer kad Bog Avraamu obeæa, ne imajuæi nièim veæijem da se zakune, zakle se sobom,
[14] Govoreæi: zaista blagosiljajuæi blagosloviæu te, i umnožavajuæi umnožiæu te.
[15] I tako trpeæi dugo, dobi obeæanje.
[16] Jer se ljudi veæijem kunu, i svakoj njihovoj svaði svršetak je zakletva za potvrðenje.
[17] Zato i Bog kad šæaše našljednicima obeæanja obilnije da pokaže tvrðu savjeta svojega, uèini posrednika kletvu;
[18] Da bi u dvjema nepokolebljivijem stvarima, u kojima Bogu nije moguæe slagati, imali jaku utjehu mi koji smo pribjegli da se uhvatimo za nad koji nam je dan,
[19] Koji imamo kao tvrd i pouzdan lenger duše, koji ulazi i za najdalje zavjese,
[20] Gdje Isus uðe naprijed za nas, postavši poglavar sveštenièki dovijeka po redu Melhisedekovu.