[1] Jer zakon imajuæi sjen dobara koja æe doæi, a ne samo oblièje stvari, ne može nikada savršiti one koji pristupaju svake godine i prinose one iste žrtve.
[2] Inaèe bi prestale prinositi se, kad oni koji služe ne bi više imali nikake savjesti za grijehe, kad se jednom oèiste;
[3] Nego se njima svake godine èini spomen za grijehe.
[4] Jer krv junèija i jarèija ne može uzeti grijeha.
[5] Zato ulazeæi u svijet govori: žrtava i darova nijesi htio, ali si mi tijelo pripravio.
[6] Žrtve i prilozi za grijeh nijesu ti bili ugodni.
[7] Tada rekoh: evo doðoh, u poèetku knjige pisano je za mene, da uèinim volju tvoju, Bože.
[8] I više kazavši: priloga i prinosa i žrtava, i žrtava za grijehe nijesi htio, niti su ti bili ugodni, što se po zakonu prinose;
[9] Tada reèe: evo doðoh da uèinim volju tvoju, Bože. Ukida prvo da postavi drugo.
[10] Po kojoj smo volji mi osveæeni prinosom tijela Isusa Hrista jednom.
[11] I svaki sveštenik stoji svaki dan služeæi i jedne žrtve mnogo puta prinoseæi koje nikad ne mogu uzeti grijeha.
[12] A on prinesavši jedinu žrtvu za grijehe sjedi svagda s desne strane Bogu,
[13] Èekajuæi dalje dok se polože neprijatelji njegovi podnožje nogama njegovima.
[14] Jer jednijem prinosom savršio je vavijek one koji bivaju osveæeni.
[15] A svjedoèi nam i Duh sveti; jer kao što je naprijed kazano:
[16] Ovo je zavjet koji æu naèiniti s njima poslije onijeh dana, govori Gospod: daæu zakone svoje u srca njihova, i u mislima njihovijem napisaæu ih;
[17] I grijeha njihovijeh i bezakonja njihovijeh neæu više spominjati.
[18] A gdje je oproštenje ovijeh ondje više nema priloga za grijehe.
[19] Imajuæi dakle slobodu, braæo, ulaziti u svetinju krvlju Isusa Hrista, putem novijem i živijem,
[20] Koji nam je obnovio zavjesom, to jest tijelom svojijem,
[21] I sveštenika velikoga nad domom Božijim:
[22] Da pristupamo s istinitijem srcem u punoj vjeri, oèišæeni u srcima od zle savjesti, i umiveni po tijelu vodom èistom;
[23] Da se držimo tvrdo priznanja nada: jer je vjeran onaj koji je obeæao;
[24] I da razumijevamo jedan drugoga u podbunjivanju k ljubavi i dobrijem djelima,
[25] Ne ostavljajuæi skupštine svoje, kao što neki imaju obièaj, nego jedan drugoga svjetujuæi, i toliko veæma koliko vidite da se približuje dan sudni.
[26] Jer kad mi griješimo navalice pošto smo primili poznanje istine, nema više žrtve za grijehe;
[27] Nego strašno èekanje suda, i revnost ognja koji æe da pojede one koji se suprote.
[28] Ko prestupi zakon Mojsijev, bez milosti umire kod dva ili tri svjedoka.
[29] Koliko mislite da æe gore muke zaslužiti onaj koji sina Božijega pogazi, i krv zavjeta kojom se osveti za poganu uzdrži, i Duha blagodati naruži?
[30] Jer znamo onoga koji reèe: moja je osveta, ja æu vratiti, govori Gospod; i opet: Gospod æe suditi narodu svojemu.
[31] Strašno je upasti u ruke Boga živoga.
[32] Opominjite se pak prvijeh dana svojijeh, u koje se prosvijetliste i mnogu borbu stradanja podnesoste,
[33] Koje postavši gledanje sa sramota i nevolja, a koje postavši drugovi onima koji žive tako.
[34] Jer se na okove moje sažaliste, i dadoste s radošæu da se razgrabi vaše imanje, znajuæi da imate sebi imanje bolje i nepropadljivo na nebesima.
[35] Ne odbacujte dakle slobode svoje, koja ima veliku platu.
[36] Jer vam je trpljenje od potrebe da volju Božiju savršivši primite obeæanje.
[37] Jer još malo, vrlo malo, pak æe doæi onaj koji treba da doðe i neæe odocniti.
[38] A pravednik življeæe od vjere; ako li otstupi neæe biti po volji moje duše.
[39] A mi, braæo, nijesmo od onijeh koji otstupaju na pogibao, nego od onijeh koji vjeruju da spasu duše.