[1] No, Joni bi veoma krivo, on se rasrdi i
[2] poče se moliti Gospodu Bogu govoreći: „O, Gospode, zar nisam sve ovo naslućivao dok sam još bio u svojoj zemlji? Zato sam se žurio da pobjegnem u Taršiš, jer znam da si Bog milostiv i velikodušan, spor u gnjevu, bogat milosrđem, sažaljiv nad nevoljom.
[3] Gospode, zato mi sada uzmi život, jer za me je bolje da umrem nego da živim.”
[4] A Gospod odvrati: „Ljutiš li se s pravom?”
[5] Jona izađe iz grada, i sjede s istoka gradu. Tamo sebi izgradi kolibu i sjede u njen hlad da vidi šta će biti od grada.
[6] Gospod učini da bršljan izraste nad Jonom, da mu napravi hlad i da ga zaštiti od prevelikog napora. Jona se veoma obraduje zbog bršljana.
[7] No, kad je svanulo narednog dana Gospod naredi crvu da napadne bršljan i on uvehne.
[8] Kad je sunce već granulo, Gospod pošalje bijesni istočni vjetar, a sunce je udaralo Joni u glavu da je sav klonuo.
[9] Tad Gospod upita: „Imaš li pravo da se ljutiš zbog bršljana?” A on odvrati: „Da, imam pravo da se ljutim nasmrt.”
[10] A Gospod nastavi: „Žališ bršljan oko kojeg se nisi trudio, kojeg nisi zalijevao, koji je izrastao i uvehnuo istu noć.
[11] Ne trebam li se ja sažaliti nad Ninivom, tim velikom gradom, u kojem je sto i dvadeset hiljada ljudi koji ne umiju razlikovat desnicu od ljevice, i sila stoke?”