[1] Tad se Jona pomoli Gospodu, Bogu svome, iz riblje utrobe
[2] govoreći: „Zazvao sam Gospoda u nevolji, a On mi je odgovorio, zavapih iz utrobe carstva mrtvih a Ti si čuo moj glas.
[3] Jer Ti si me odbacio u dubine u srce dubokih mora, okružio si me vodama, sve poplave i valovi me preplaviše.
[4] Pomislih: ‘Odbačen sam od pogleda Tvoga’, no, ipak ću opet gledati na Hram Tvoj sveti.
[5] Vode optiču da mi život uzmu, dubine me okružuju, trave mi omotaše glavu,
[6] siđoh do temelja gora, nada mnom se zauvijek zaklopi zemlja, a ipak si Moj život izbavio iz bezdana, o, Gospode, Bože.
[7] Sjetio sam se Gospoda, kad mi se život gasio, a moja molitva stiže Tebi, u sveti Hram Tvoj.
[8] Oni koji se osvrću na idole isprazne, odbacuju nadu ljubavi postojane.
[9] Ali ja ću Te hvalit glasom zahvalnim, i žrtvu Ti prinijeti; dat ono što sam obećao. Spasenje je od Gospoda!”
[10] Gospod naredi ribi, a ona izbljuje Jonu na obalu.