[1] Gospodnja riječ dođe Zahariji četvrtog dana devetog mjeseca Kisleva, u četvrtoj godini kralja Darija.
[2] Narod Betela je u ono vrijeme poslao Sar-Esera, Regem-Meleka i njihove ljude da se mole licu Gospodnjem,
[3] upitavši svećenike Gospodnjeg doma i vjerovjesnike: „Hoćemo li plakati petog mjeseca i postiti, onako kako smo to činili tolike godine?”
[4] Tad mi dođe Gospodnja riječ:
[5] „Upitaj narod cijele zemlje i sve svećenike: Kad ste postili i naricali zadnjih sedamdeset godina, u petom i sedmom mjesecu – da li ste postili za Me?
[6] A kad jedete i pijete – zar ne jedete i ne pijete zbog vas samih?
[7] Zar nisu ovo riječi koje je Gospod objavio kroz ranije vjerovjesnike kad je Jerusalem bio naseljen i kad je uživao blagostanje s gradovima koji ga okružuju, kad su jug i ravnice bili naseljeni?”
[8] Gospodnja riječ dođe Zahariji:
[9] „Ovako kaza Gospod nad vojskama: Sudite pravo, budite dobri i milostivi prema drugima,
[10] nemojte tlačiti udovicu, tuđinca i jadnika, i neka niko od vas ne spletkari zlo u srcu svome.”
[11] No, vi niste htjeli slušati, i začepili ste uši njima da ne čuju.
[12] Njihova srca otvrdnuše kao dijamanti da ne čuju zakon i riječi koje je Gospod nad vojskama poslao duhom Svojim ranijim vjerovjesnicima.
[13] „Onako kako sam ih zvao, a nisu htjeli čuti, tako sada oni zovu, a Ja ih neću čuti”, to je riječ Gospoda nad vojskama.
[14] „Rasuo sam ih olujom među tuđe narode. Zato ona zemlja koju napustiše ostade pusta, i niko nije u nju dolazio ili tuda prolazio; zemlja blagostanja ostade pustinja.”