[1] Sjeti se Gospode onog što nas snađe! Pogledaj i vidi sramotu našu!
[2] Baština naša je tuđincima pripala, kuće naše strancima.
[3] Siročad postadosmo, bez oca; majke su naše udovice.
[4] Vodu što pijemo novcem plaćamo, valja nam platiti drva naša.
[5] Naši progonitelji su nam za vratom; i kad smo umorni ne daju nam mira.
[6] Egiptu smo ruku pružili, i Asiriji, da bi hljeba dovoljno imali.
[7] Očeva naših što grijeh činiše više nema; mi njihov grijeh moramo snositi.
[8] Sluge nad nama vladaju, nema nikog da nas iz ruku njihovih oslobodi!
[9] Hljeb svoj zarađujemo stavljajući život vlastiti na kocku.
[10] Koža nam je crna kao peć užarena od ognja što nas glađu mori.
[11] Oskrnaviše žene na Sionu, djevice u gradovima judejskim.
[12] Ruke njihove knezove objesiše, starce više ne štovaše.
[13] Mladići su žrvnjeve morali nositi, djeca padala pod teretom drva.
[14] Starci su ostali daleko od kapija, mladići više liru ne sviraju.
[15] Radost srca naših je nestala, naš ples se u tugu pretvori.
[16] Pao je vijenac sa našeg čela, teško nama što smo griješili!
[17] Zato nam se srce razboljelo, zato su oči naše mutne –
[18] jer je Sion razrušen i nogama zgažen.
[19] Ti, o Gospode, stoluješ dovijeka; prijestolje Tvoje opstaje od koljena do koljena!
[20] Zašto nas želiš dovijeka zaboravljati, napustiti u danima svim?
[21] Vrati nas Sebi, o Gospode, obratit ćemo se; dane naše obnovi kao što nekoć bijahu!
[22] Ili si nas zauvijek odbacio, i beskrajno se na nas srdiš?