[1] Ah, kako usamljeno sjedi prijestolnica, nekoć tako gusto naseljena! Udovicom ona posta, ona, nekoć silna među narodima. Vladarica nad prijestolnicama, a sad joj robovati valja!
[2] Noćima gorko plače i suzama obraze kvasi; tješitelja ona nema među svim koji je ljubiše; svi prijatelji je iznevjeriše, i postadoše joj neprijatelji.
[3] Izagnan je Juda u nevolji je i progonstvu teškom. Sad živi među narodima, i mira ne nalazi! Svi ga progonitelji sustižu u tjeskobi njegovoj.
[4] Staze sionske tuguju, jer niko na svetkovine ne dolazi; sve kapije su napuštene, svećenici uzdišu; utučene su djevice njegove, a on je pun gorčine.
[5] Tlačitelji njegovi nadvladaše, neprijatelje dobro snađe; jer Gospod ga tugom obavi zbog grijeha njegovih premnogih; djeca u izgnanstvo odlutaše pred tlačiteljem.
[6] Tako kćeri Siona oteše sav nakit dragocjeni; plemići joj poput košuta postadoše, što paše ne nalaze; nemoćni lutaju, pred progoniteljem.
[7] U danima jada i pljačke Jerusalem se prisjeća silnog blaga i dobra, što njegovo bijaše u danima minulim. Kad mu narod pade dušmanima u ruke, nikog ne bijaše da u pomoć pritekne. Dušmani ga gledahu podsmjehujući se njegovoj propasti.
[8] Teško je zgriješio Jerusalem, zato prezren posta; svi što ga štovaše, sad ga preziru, jer vidješe svu golotinju njegovu, a on gorko uzdiše i lice okreće.
[9] Na skutima mu prljavština visi; kraj svoj previdio nije. Strašno li je propao; i niko ga ne tješi. „Ah, Gospode, pogledaj jad moj, jer neprijatelj slavi pobjedu!”
[10] Neprijatelj je pružio ruku svoju na sve dragocjenosti njegove; zaista, morao je gledati kako narodi u svetište prodiru, oni kojima si zabranio da zboru pristupaju!
[11] Sav narod njegov uzdiše, tražeći hljeba; blago svoje za hranu dadoše, samo da bi živi ostali. „Evo Gospode, pogledaj kako sam prezren!
[12] Zar vam ništa ne znači vama što prolazite? Te pogledajte i vidite ima li boli kakav je bol koji mene snađe, sa kojim me Gospod udari na dan srdžbe Njegove žarke!
[13] U kosti mi oganj sa visine posla. I tamo sada plamti; pred noge mi mrežu razape i natjera me natrag; u ruševinu me On pretvori; bolestan sam i umoran dan svaki!
[14] Sručio je grijehe moje na me rukom ih je svojom sabrao; na vratu mi sklupčano leže; snagu je moju slomio. Gospod me predao u ruke onih kojima se oduprijeti ne mogu.
[15] Gospod je odbacio sve junake iz moje sredine; zbor je protiv mene digao da uništi izabranike moje; u tijesku izgazi Gospod mene, djevicu, kćer Judinu.
[16] Zato i plačem, i oči moje u suzama ističu, jer tješitelj mi je dalek, onaj što dušu moju uspraviti može; djeca su moja poražena, jer odveć silan bi neprijatelj.
[17] Sion nemoćno ruke pruža ali nikoga nema da ga utješi.” Gospod je ustao protiv Jakova sa svih strana su mu neprijatelji; Jerusalem među njima prezren posta.
[18] „Pravedan je Gospod; jer se besjedama Njegovim protivih. Čujte, narodi svi i pogledajte moju bol! Djevice moje i mladići svi u izgnanstvo moradoše otići.
[19] Pozvah sve voljene svoje, ali svi me iznevjeriše; svećenici moji i starješine u gradu su prezreni, za hranu prosiše kako bi preživjeli.
[20] Ah Gospode, pogledaj, strahujem i utroba mi ključa; srce mi se grči u grudima, jer bijah opak i prkosih. Vani mi mač pokosi sinove, a unutra je kao smrt.
[21] Oni pak čuju kako stenjem, ali nikoga nemam da me utješi; svi neprijatelji moji se veseliše kad čuše za nevolje moju i da od Tebe stiže. Ali doći će dan koji si objavio i njima će biti kao meni!
[22] Neka se pokaže sve zlo njihovo pred licem Tvojim. A onda postupaj sa njima kao što si sa mnom postupio zbog grijeha mojih! Jer uzdišem, a srce mi tuguje.”