[1] Na postelji svojoj noæu tražih onoga koga ljubi duša moja, tražih ga, ali ga ne naðoh.
[2] Sada æu ustati, pa idem po gradu, po trgovima i po ulicama tražiæu onoga koga ljubi duša moja. Tražih ga, ali ga ne naðoh.
[3] Naðoše me stražari, koji obilaze po gradu. Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?
[4] Malo ih zaminuh, i naðoh onoga koga ljubi duša moja; i uhvatih ga, i neæu ga pustiti dokle ga ne odvedem u kuæu matere svoje i u ložnicu roditeljke svoje.
[5] Zaklinjem vas, kæeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja.
[6] Ko je ona što ide gore iz pustinje kao stupovi od dima, potkaðena smirnom i tamjanom i svakojakim praškom apotekarskim?
[7] Gle, odar Solomunov, a oko njega šezdeset junaka izmeðu junaka Izrailjevijeh.
[8] Svi imaju maèeve, vješti su boju, u svakoga je maè o bedru radi straha noænoga.
[9] Odar je naèinio sebi car Solomun od drveta Livanskoga;
[10] Stupce mu je naèinio od srebra, uzglavlje od zlata, nebo od skerleta, a iznutra nastrt ljubavlju za kæeri Jerusalimske.
[11] Izidite, kæeri Sionske, i gledajte cara Solomuna pod vijencem kojim ga mati njegova okiti na dan svadbe njegove i na dan veselja srca njegova.