[1] Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu.
[2] Što je ljiljan meðu trnjem, to je draga moja meðu djevojkama.
[3] Što je jabuka meðu drvetima šumskim, to je dragi moj meðu momcima; željeh hlada njezina, i sjedoh, i rod je njezin sladak grlu mojemu.
[4] Uvede me u kuæu gdje je gozba a zastava mu je ljubav k meni.
[5] Potkrijepite me žbanovima, pridržite me jabukama, jer sam bolna od ljubavi.
[6] Lijeva je ruka njegova meni pod glavom, a desnom me grli.
[7] Zaklinjem vas, kæeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja.
[8] Glas dragoga mojega; evo ga, ide skaèuæi preko gora, poskakujuæi preko humova.
[9] Dragi je moj kao srna ili kao jelenèe; evo ga, stoji iza našega zida, gleda kroz prozor, viri kroz rešetku.
[10] Progovori dragi moj i reèe mi: ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.
[11] Jer gle, zima proðe, minuše daždi, otidoše.
[12] Cvijeæe se vidi po zemlji, doðe vrijeme pjevanju, i glas grlièin èuje se u našoj zemlji.
[13] Smokva je pustila zametke svoje, i loza vinova ucvala miriše. Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.
[14] Golubice moja u rasjelinama kamenijem, u zaklonu vrletnom! daj da vidim lice tvoje, daj da èujem glas tvoj; jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno.
[15] Pohvatajte nam lisice, male lisice, što kvare vinograde, jer naši vinogradi cvatu.
[16] Moj je dragi moj, i ja sam njegova, on pase meðu ljiljanima.
[17] Dok zahladi dan i sjenke otidu, vrati se, budi kao srna, dragi moj, ili kao jelenèe po gorama razdijeljenijem.