[1] Ninivo, napadač nadire; čuvaj tvrđavu, motri put, spremaj se, skupi svu snagu svoju!
[2] Gospod će vratiti sjaj Jakovljev, poput sjaja Izraelova, premda su ih poharali razarači i pogazili vinograde njihove.
[3] Crveni su štitovi vojnika, i oni u grimiz odjeveni. Na kočijama se presijava metal na dan kad se spremiše; spremna su koplja čempresova.
[4] Kola jure po ulicama, tamo-amo po trgovima. Slična su užarenim bakljama, sijevaju kao munje.
[5] Niniva poziva izabrane čete, no, one posrću na putu svome. Jure ka gradskim zidinama i postavljaju štit odbrambeni.
[6] No, riječne kapije su provaljene, dvorovi poharani.
[7] Određeno je da Niniva pođe u sužanjstvo i da bude odvedena. Ropkinje njene guču kao golubice, i udaraju grudi svoje.
[8] Niniva je kao cisterna iz koje ističe voda. „Stanite! Stanite!” tako viču, no niko se ne obazire.
[9] Opljačkajte srebro, oplijenite zlato! Riznice njihove su neizmjerne, bogatstvo njihovo od silnog imanja!
[10] Opljačkana je, poplijenjena i poharana! Srca se tope, koljena popuštaju, tijela drhte, a sva lica ostaju blijeda.
[11] Gdje je sada brlog lavovski, mjesto gdje su hranili mladunčad svoju, gdje lav i lavica odoše, i lavići, ničim ne poplašeni?
[12] Lav je ubijao dovoljno za laviće, dovoljno je davio za lavicu svoju, ispunio je brloge uhvaćenim, sklonište svoje plijenom.
[13] „Ja sam protiv tebe” govori Gospod Svesilni. „Spalit ću kola tvoja, a mač će pokositi laviće. Neću ostaviti plijena na zemlji. Neće se više čuti glas glasnika tvojih.”