[1] Prvog dana šestog mjeseca druge godine kralja Darija, Gospodnja riječ dođe kroz vjerovjesnika Hagaja namjesniku Judeje, sinu Šealtijevom, Zerubabelu, i visokom svećeniku Jošui, sinu Josadakovom:
[2] „Ovako kaza Gospod Svesilni: Ovaj narod govori: ‘Nije još vrijeme da se obnovi Gospodnji dom.’”
[3] Tad Gospodnja riječ dođe kroz vjerovjesnika Hagaja:
[4] „Da li je vrijeme da vi sami živite u pokrivenim kućama dok Gospodnji dom ostaje ruševina?”
[5] Ovo reče Gospod Svesilni: „Dobro razmislite o vlastitim stazama.
[6] Mnogo ste toga zasadili, a malo požnjeli. Jedete, ali nikad se ne zasitite. Pijete, ali nikad ne utolite žeđ. Oblačite se, ali nikad ne ugrijete. Zarađujete nadnice samo da bi ih trpali u poderane džepove.”
[7] Ovako kaza Gospod Svesilni: „Dobro razmislite o vlastitim putevima.
[8] Pođite gore u planine i donesite drvene građe za Moj dom, da se njime ponosim i veselim.” Tako reče Gospod.
[9] „Očekujete mnogo toga, ali gle, bi toga malo. Ja sam pomeo ono što ste donijeli kući. Zašto?” Tako pita Gospod Svesilni.
[10] „Zbog svega ovoga, zato nebo nije spuštalo rosu, a iz zemlje ne izraste žito.
[11] Dao sam sušu na brdima i poljima da udari na žito, lozu, maslinovo ulje i sve drugo što zemlja daje, na ljude i stoku i sav trud ruku vaših.”
[12] Tad se Zerubabel, sin Šealtijev, visoki svećenik Jošua, sin Josadakov, i cijeli ostatak naroda pokore glasu Gospoda, Boga njihova, i poruci vjerovjesnika Hagaja, zato što ga je poslao Gospod, njihov Bog. A narod se plašio Gospoda.
[13] Tad Hagaj, Gospodnji poklisar, obznani ovu Gospodnju poruku narodu: „Ja sam s vama”, tako kaza Gospod.
[14] Tako Gospod okrijepi duh judejskom namjesniku, Šealtievom sinu Zerubabelu, visokom svećeniku Jošui, sinu Josadakovom, i duh cijelog preostalog naroda. Tad otpočnu radove na domu Svesilnog Gospoda, Boga svoga,
[15] dvadeset četvrtog dana šestog mjeseca, druge godine kralja Darija.