[1] Gospod Bog mi pokaza ovo: gle, korpica puna zrelog voća
[2] I On me upita: „Amose, šta vidiš?”, a ja odgovorim: „Vidim korpicu punu zrelog voća.” Tad mi Gospod reče: „Kraj će snaći Moj narod Izrael, nikada više neću proći kraj njih.
[3] Tog dana će pjesme u njihovim hramovima prerasti u naricanje”, tako kaza Gospod Bog. „Toliko leševa! Svugdje razbacanih! Tišina!”
[4] Čujte vi što gazite jadnike, koji siromahe zemlje dovodite do kraja
[5] vičući: „Kad će proći mlađak, da opet prodajemo pšenicu? I subota, da bismo žito prodavali, da naša efa bude sitna, a šekel golem, i da varamo mjerama lažnim,
[6] da siromahe kupujemo za sandale, i da prodajemo pljevu kao žito?”
[7] Gospod se zakleo Jakovljevim ponosom: „Zasigurno neću zaboraviti nijedno od njihovih djela.
[8] Neće li se zemlja tresti zbog ovoga, i neće li svi tugovati u zemlji, neće li sve nadoći kao Nil, biti odneseno i iznova potopljeno kao Nil egipatski?”
[9] „A tog dana”, tako veli Gospod Bog, „dat ću da sunce zađe u podne i pomračit zemlju usred dana.
[10] Vaše gozbe ću pretvorit u jadikovke, sve vaše pjesme u gorko jadanje; dat ću da svako navuče kostrijet, i da sve glave ostanu ćelave. Dat ću da bude kao tugovanje za sinom jedincem i kraj kao dan gorki.”
[11] „Gle, dolaze dani”, tako objavljuje Gospod Bog, „kad ću poslati glad zemlji, neće to biti požuda za hljebom, niti žeđ bezvodna, već želja za riječima Gospodnjim.
[12] Lutat će od mora do mora, sa sjevera na istok, trčkarat će tamo-amo tražiti riječ Gospodnju, ali je neće pronaći.
[13] U tim danima će mlade djevice, i mladići padati u nesvijest od žeđi.
[14] Oni koji se kunu grijehom Samarije, i koji govore: ‘Tako nam života tvoga Boga, o, Dane’ i ‘kao što živi staza beeršebska’, oni će pasti i neće se više podići.”