[1] I vidjeh drugoga anðela jaka gdje silazi s neba, koji bješe obuèen u oblak, i duga bješe na glavi njegovoj, i lice njegovo bješe kao sunce, i noge njegove kao stubovi ognjeni;
[2] I imaše u ruci svojoj knjižicu otvorenu, i metnu nogu svoju desnu na more, a lijevu na zemlju.
[3] I povika glasom velikijem, kao lav kad rièe; i kad on povika, govoriše sedam gromova glasove svoje.
[4] I kad govoriše sedam gromova glasove svoje, šæadijah da pišem; i èuh glas s neba koji mi govori: zapeèati šta govoriše sedam gromova, i ovo ne piši.
[5] I anðeo kojega vidjeh gdje stoji na moru i na zemlji, podiže ruku svoju k nebu,
[6] I zakle se onijem koji živi va vijek vijeka, koji sazda nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena veæ neæe biti;
[7] Nego u dane glasa sedmoga anðela, kad zatrubi, onda æe se svršiti tajna Božija, kao što javi svojijem slugama prorocima.
[8] I glas koji èuh s neba, opet progovori sa mnom i reèe: idi i uzmi knjižicu otvorenu iz ruke onoga anðela što stoji na moru i na zemlji.
[9] I otidoh k anðelu, i rekoh mu: daj mi knjižicu. I reèe mi: uzmi i izjedi je; i grka æe biti u trbuhu tvojemu, ali u ustima biæe ti slatka kao med.
[10] I uzeh knjižicu iz ruke anðelove, i izjedoh je; i bješe u ustima mojima kao med slatka, a kad je izjedoh, bijaše grka u trbuhu mojemu.
[11] I reèe mi: valja ti opet prorokovati narodima i plemenima i jezicima i carevima mnogima.