[1] I reèe mi: sine èovjeèji, ustani na noge da govorim s tobom.
[2] I uðe u me duh kad mi progovori, i postavi me na noge, i slušah onoga koji mi govoraše.
[3] I reèe mi: sine èovjeèji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetnièkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana.
[4] K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: tako veli Gospod;
[5] I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnièki, neka znaju da je prorok bio meðu njima.
[6] I ti, sine èovjeèji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh rijeèi, što su ti uporni i kao trnje i živiš meðu skorpijama; ne boj se njihovijeh rijeèi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnièki.
[7] Nego im kaži rijeèi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici.
[8] Ali ti, sine èovjeèji, slušaj što æu ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što æu ti dati.
[9] I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga.
[10] I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plaè i naricanje i jaoh.