[1] Neka vas ne bude puno učiteljâ, braćo moja! Znajte da će nam za to biti strožije suđeno!
[2] Doista, svi mi u mnogočemu griješimo. Ako neko u govoru ne griješi, taj je savršen čovjek i može obuzdati i cijelo svoje tijelo.
[3] Ako metnemo konjima uzde u njihova usta da bi nam se pokoravali, možemo usmjeravati i cijelo njihovo tijelo.
[4] Pogledajte lađe: tako su velike i tjeraju ih jaki vjetrovi, a usmjerava ih malo kormilo, kud god naumi kormilar.
[5] Tako je i jezik malešan ud, a ponosi se velikim stvarima. Evo: malehna vatra, a zapali tako veliku šumu!
[6] I jezik je vatra. On postaje čitav svijet zla među našim udovima. Prlja cijelo tijelo i, potpaljen od pakla, prži cijeli naš život.
[7] Doista, svaka vrsta zvijeri i pticâ, gmazovâ i morskih stvorenjâ može se ukrotiti i ljudska vrsta ih je ukrotila,
[8] ali niko od ljudi ne može ukrotiti jezik. On je neukroćeno zlo i pun je smrtonosnog otrova.
[9] Njime blagosiljamo Gospoda i Oca, a njime i proklinjemo ljude stvorene na sliku Božiju.
[10] Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo! To ne smije, braćo moja, tako biti!
[11] Zar iz vrela na isti otvor izlazi slatko i gorko?
[12] Zar može, braćo moja, smokvino drvo roditi masline ili čokot smokve? Slano vrelo ne daje slatku vodu.
[13] Ko je među vama mudar i razborit? Neka dobrim ponašanjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti.
[14] Ali ako u svom srcu imate gorku zavist i sebičnost, nemojte se ponositi i lagati protiv Istine!
[15] To nije mudrost koja dolazi odozgor, nego je zemaljska, ljudska i od zlih duhova.
[16] Jer gdje ima zavisti i sebičnosti, tamo je nered i svako zlo djelo.
[17] A mudrost odozgor je najprije čista, zatim miroljubiva, strpljiva, poučljiva, puna milosrđa i dobra ploda, nepristrasna, iskrena.
[18] A plod pravednosti sije se u miru, za one koji tvore mir.