Dok smo bili duhovno mrtvi, uronjeni u grijeh i bunt, Bog nas nije odbacio niti požurio s osudom, nego nas je strpljivo nosio svojom milošću, čekajući da mu se odazovemo. Upravo tu se otkriva dubina njegovog plana: spasenje ne počinje u našoj potrazi za Bogom, nego u njegovoj neumornoj potrazi za nama. Godinama nas je trpio, dozivao, uvjeravao i čuvao, ne zato što smo to zaslužili, nego zato što je bogat u sažaljenju i velik u ljubavi. Ta strpljiva milost nije bila pasivna — ona nas je dovela iz smrti u život, iz osude u zajedništvo, i pokazala da je naše spasenje u potpunosti Božije djelo. Kada to shvatimo, naša vjera prestaje biti samopouzdanje, a postaje radosno divljenje Bogu koji nas je oživio onda kada za to nismo imali ni snage ni zasluge.