Ako nas svijet potpuno razumije, ako se bez ikakvog trenja uklapamo u njegove obrasce, zar to ne znači da smo izgubili ono na šta smo pozvani? Pozvani smo da budemo drugačiji — ne iz ponosa, nego iz radosne poslušnosti; ne da bismo se izdvojili radi sebe, nego da bi se kroz nas vidjela drugačija stvarnost. Jer borba se ne vodi spolja, nego iznutra: hoćemo li živjeti po onome što nam je prirodno ili po onome na šta nas Bog poziva? Ako smo zaista novo stvorenje u Isusu Kristu, onda ne možemo više misliti, željeti i živjeti kao prije — i to će se vidjeti. Zato se zapitajmo: da li smo postali previše slični svijetu da bismo izbjegli njegov pritisak, ili smo spremni biti „neobični“ da bismo ostali vjerni? Jer upravo ta razlika nije slabost — to je dokaz da više ne pripadamo ovdje, nego onome koji nas je pozvao.